“Kad čujem da su Srbi ugroženi odmah obiđem podrum. Da provjerim uslove za duži boravak. Jedanput kad su Srbi bili ugroženi proveo sam s porodicom četiri godine pod njihovim granatama“ , kaže mudro sarajevski novnar i publicista Boro Kontić.

Postoji jedna specijalnost balkanske političke kuhinje: bljutavo jelo koje se servira decenijama, a nikada ne izlazi iz mode. Zove se „srpska ugroženost“. To je glavno predjelo, glavno jelo, salata i desert na meniju svake vlasti, opozicije i crkvene elite u Srba koje se kunu u narod, a zapravo se kunu u nacionalističku moć. Recept je jednostavan – uzmete bilo kakvu situaciju, bilo kakvu priliku, začinite je dozom paranoje, fake newsa, dodate malo suza i zavapite: „Opet nas progone!“ Naivna publika aplaudira, a konobar naplaćuje račun – obično u vidu privilegija, funkcija i u konačnici teritorija.

Primjer najnoviji:

Eparhija budimljansko-nikšićka upravo je poslužila novu porciju tog specijaliteta. Objavila je srceparajuće saopštenje: manastir Đurđevi Stupovi pod „opsadom policije“, sveštenstvo „uznemireno“, vjernici „na ivici suza“, a mitropolit Metodije čini se, progonjen kao posljednji disident u vrijeme Staljina. Još malo pa će nam reći da SPC sveštenike gone po planinama kao Tita 1943. godine.

Realnost kontra bajke

A šta je realnost? Realnost je da nakon četničke kontrarevolucije u Crnoj Gori, nakon što je vojvoda Andrija Mandić osvanuo na čelu parlamenta, nakon što se pod Dritanom Abazovićem potpisao Temeljni ugovor pisan u Beogradu, nakon što je podignut spomenik lutajućem četničkom koljaču Pavlu Đurišiću, i nakon što su sve moguće i nemoguće poslitijaške vlade imale centar odlučivanja ne u Podgorici nego na relaciji Dedinje – Andrićev venac, Srbi su, nećete vjerovati, opet ugroženi. Eto tako, opet…

I ne samo to: crnogorske vlasti, te iste koje navodno vode „otvoreni progon Srba“, uredno šalju svoje civilne i vojne izaslanike na vojnu paradu u Srbiju. Valjda zato što su Srbi ugroženi, šta li? Jer nema boljeg dokaza o represiji nego kad zvanična Crna Gora salutira na vojnom defileu u Beogradu.

Veliki srpski folklor ugroženosti

Da nije tragično, bilo bi komično. Taj folklor ugroženosti funkcionira kao kolektivna terapija: kad god vlast padne u ruke njihovih ljudi, kad god im se ostvare svi politički snovi, kad god se litijama i beogradskim instrukcijama uruši država Crna Gora, odmah se aktivira dodatni bust: „Srbi su ugroženi!“

To je univerzalni ključ:

– ako ih vidiš na vlasti – ugroženi su;
– ako dižu spomenike saradnicima okupatora – ugroženi su;
– ako im neko postavi policijsko vozilo pored manastira jer ipak živimo u 21. stoljeću i zakoni se moraju provoditi – to je „opsadno stanje“.
– a kad vlast pošalje počasne predstavnike u Beograd da odaju priznanje Vučićevoj armiji – to je, jasno, dokaz totalnog progona i pogroma.

Ova logika je toliko izvitoperena da bi bila smiješna da ne proizvodi stvarne posljedice. Jer svaki put kad izraz “ugroženi Srbi“ uđe u politički vokabular, region se može pripremiti za novu krizu.

Crnogorski déjà vu

Nešto me ovo podsjeća na devedesete: tada su Srbi u Hrvatskoj bili „ugroženi“, pa je uslijedila SAO Krajina i krv. U Bosni i Hercegovini su bili „ugroženi“, pa je uslijedio genocid-nad nesrbima naravno. Na Kosovu su bili „ugroženi“, pa je uslijedila humanitarna katastrofa, opet nad nesrbima.

Što bi kazao sarajevski novinar i publicita Boro Kontić:

“Kad čujem da su Srbi ugroženi odmah obiđem podrum. Da provjerim uslove za duži boravak. Jedanput kad su Srbi bili ugroženi proveo sam s porodicom četiri godine pod njihovim granatama“.

I sada, u Crnoj Gori, gdje su Srbi de facto vladajući narod, opet ista mantra – „ugroženi“.

Ko zna istoriju, zna da je ova riječ u vokabularu velikosrpskog nacionalizma jednaka naredbi za destabilizaciju. „Ugroženi“ znači „spremamo teren“, „pravimo alibi“, „tražimo izgovor“. To je šifra. Kao kad na koncertu orkestar dobije znak dirigenta – znate šta slijedi.

Mitropolit disident i suze krokodilske

Mitropolit Metodije, siroti, pozivan na „informativne razgovore“. Kao da nije sveštenik Crkve koja se otvoreno miješala u političke procese, rušila vlast i činila seoske i gradske litije instrumentom beogradske vanjske politike. Kao da nije Crkva koja se pretvorila u najvećeg poslodavca i nekretninskog magnata u Crnoj Gori. Kao da nije SPC koja diktira sadržaj udžbenika, imenuje ministre i odlučuje o koalicijama.

A sad, gle čuda – oni su disidenti, progonjeni, martiri. Ako ćemo vjerovati tom narativu, onda su Đilas, Solženjicin i Mandela sitne ribe pored Metodija.

Opsada iz bajke

Kada Eparhija piše o „opsadnom stanju“, ne može čovjek a da ne zamisli kadrove iz „Kozare“ – policija na brdima, kordoni sa dugim cijevima, snajperisti na zvonicima, a popovi sakriveni po sojenicama.

A u realnosti? Dva policajca u plavim uniformama i službeni auto parkiran pored manastira, jer, zaboga, neko mora nadgledati da se ne krše zakoni. Ali za eparhijsku dramatiku, to je ravno proglašenju vanrednog stanja.

Balkan kao pozornica

I ovo, da se razumijemo, nije nova priča. Cijeli Balkan već decenijama igra istu predstavu: svaki put ista dramaturgija, ista scenografija, isti glumci. „Srbi ugroženi“ je drama u beskonačnim činovima, koja se reprizira gdje god treba – u Kninu, Srebrenici, Mitrovici, a evo i u Beranama i Bijelom Polju.

I svaki put ista publika – međunarodna zajednica – gleda, zijeva, klima glavom, a na kraju plati karte. Jer cijela predstava služi da se dobije još koji politički ustupak, još koja privilegija, još koje razaranje institucija države u kojoj žive.

Eparhija kao politički komitet

Eparhija budimljansko-nikšićka nije duhovna institucija. Ona je politički komitet. Ona je PR odjel velikosrpske politike u Crnoj Gori. Kad njima treba destabilizacija, objavi se saopštenje o „progonu“. Kad treba pritisak, priča se o „opsadi“. Kad treba pravdati neko glasanje u parlamentu, pojavi se narativ o „ugroženosti“.

To nije duhovnost. To je klasična politička manipulacija, obučena u mantije i okružena ikonama.

Paralela sa Srbijom i BiH

Ista špranca se godinama koristi u Srbiji: svaki put kad Vučić ostane bez političkog sadržaja, posegne za narativom „ugroženih Srba“. Tada se pakuju autobusi i šalju u Kosovsku Mitrovicu da mašu barjacima i pale baklje.

U BiH je to svakodnevica. Republika Srpska je nastala i održava se na toj floskuli: „Srbi ugroženi“. I kad Dodik potpisuje milijarde kredita iz Kine, i kad ruši budžet, i kad mu prijeti zatvor – mantra je ista.

I sad Crna Gora – mala, napaćena, podijeljena – mora da bude nova pozornica iste farse.

Religija ugroženosti

„Ugroženost“ nije politički koncept. To je (anti)religija. To je vjerovanje koje se prenosi s koljena na koljeno, sa mitropolita na mitropolita, sa vojvode na vojvodu, sa bota na bota. To je vjera koja ne traži argumente ni dokaze, nego samo slijepu poslušnost i spremnost da se uradi šta se traži.

I tako „ugroženost“ postaje svetinja, religija i relikvija. Najveća od svih. Veća od pravde, veća od istine, veća od zakona.

Zaključak

Zato, poštovana publiko, pazite se. Ako sutra Andrija Mandić postane predsjednik države, ako se litije 31. avgusta proglase državnim praznikom, ako se u Podgorici podigne kakav četnički spomenik, a svaka škola počne jutro sa molitvom Svetom Savi – Srbi će, pogađate, opet će Srbi biti ugroženi.

Jer „ugroženost“ nije prolazna kategorija. To je modus vivendi. To je način da se vlada, da se manipuliše i da se poništava svaki pokušaj stvaranja građanske, sekularne, evropske Crne Gore. A takva je bila!

I tako do potpunog apsurda, jer ovo nije politika – ovo je religija ugroženosti. A Crna Gora, mala i napaćena, već trideset godina glumi pozornicu za taj beskonačni kabare.

(CdM, foto: privatna arhiva)