Nadamo se da će Jokić biti ostavljen na miru od “čuvara srBstva“ i da će se odmoriti, kako bi ga svi ljubitelji košarke diljem planete, a takvih je na stotine miliona, mogli bez predrasuda, nacionalizma i niskih strasti gledati i u idućoj NBA sezoni.

Nikola Jokić,  genijalni mladi košarkaš, prešao je put od svjetskih sportskih zvijezda do velikosrpskog trnja u svega nekoliko dana. Prvo je izabran za MVP-ja, najkorisnijeg NBA košarkaša za ovu sezonu. Biti tek treći Evropljanin, nakon Dirka Nowitzkog i Giannisa Antetokounmpa, koji je ponio ovu najvažniju individualnu titulu u najjačoj ne samo košarkaškoj, nego i ukupno sportskoj ligi svijeta, izuzetna je čast i predstavlja jedno od najvećih dostignuća u svijetu sporta uopšte.

Čin prvi: Opijena identifikacija sa Jokićem

A biti prvi sa ovih prostora, dakle sa prostora bivše Jugoslavije, nekadašnje zemlje košarkaških genijalaca sa ovom titulom daje dodatno na težini i Nikoli Jokiću i njegovom timu Denver Nuggetsa, koje je sam vukao do završnice. Jokić je uspio ono što nisu ni Kukoč, ni Rađa, ni Divac, ni Stojaković, ni pokojini Dražen Petrović. Silan poduhvat!

Narod, tako deliričan, narod bez trunke nade u bilo kakvu bolju budućnost, narod na ekonomskoj vjetrometini, srpski narod, koji stenje pod autarhijama i autarsima veće tri decenije, vidio je u Nikoli Jokiću onog prekookeanskog žreca, vidio je svjetionik koji svojom svjetlošću daje nadu i tom narodu i njegovom turobnom životu.

Istina, nije se taj narod puno pitao koliko je trebalo odricanja bucmastom dječaku iz Sombora da prvo dospije u najjaču ligu svijeta, a onda krvavim radom uz neosporna briljantni talent da postane najbolji centar današnjice i kako vidimo trenutno zvanično najbolji košarkaš svijeta.

Tada je Jokić bio: “brat Srbin“, “čovjek koji je zapušio usta Nurkiću“, bio je “obraz srBstva“, bio je “svjetlo pravoslavlja“…Jasno vam je bio je sve ono što je nacionalizmom zadojena svjetina u svojim vlažnim snovima željela da bude, a bez da je ikada pitala za mišljenje Nikolu Jokića o tome. Kažem, to što je Jokić bez bilo kakve pomoći te navijačke svjetine strašnim radom na sebi uspio, masu i ne interesuje.

Uspjeh pojedinca, tamo “u bijelom svijetu“, (p)ostao je lažni i iskonstruisani uspjeh cijele nacije i pokazatelj i ogledalo “srBskog Übermenscha“-lokalnog balkanskog natčovjeka, koji je u svim prepucavanjima na ovoj našoj vjetrometini uvijek bolji, jači, veći i dominantniji od nekog tamo Bošnjaka, Hrvata, Slovenca, Crnogorca, Albanca i ostalih.

I onda šok!

Čin drugi: Bacanje Jokića u nacionalističko živo blato

Nikola Jokić je rekao da zbog premorenosti ne može da igra za reprezentaciju Srbije na predstojećim Ljetnim olimpijskim igrama u Tokiju.

On je za Tanjug eksplicitno kazao:

“Na moju veliku žalost, ovo je trenutak kad moram objaviti da i pored ogromne želje nisam u mogućnosti nastupati za reprezentaciju. Jednostavno, stanje mog tela iziskuje duži izostanak s terena radi oporavka. To je stav i predlog kluba i moram to prihvatiti. Uveren sam da momci i bez mene imaju kvalitetu napraviti rezultat koji će nam svima doneti puno veselja“.

Ili kako kažu usiljeni novinari, prvo šok, pa onda nevjerica!

Kao što se borio za “nacionalistički doživljaj srBstva“, za koji se nikada nije borio, tako je u očima nacionalista izdao to ”srBstvo“. Postao je “mekani, mlohavi dječak, koji se plaši svoje sjenke“. Postao je niževrijedan Srbin, jer je, zaboga iz Sombora, a Sombor je u Vojvodini, a zna se da Vojvodina nije baš najpravija u nomenklaturi srpskog svijeta. Bilo je jasno lokalnim nacionalistima i brojačima krvnih zrnaca da je Jokićeva ljubav prema konjima zapravo nekako “isuviše mađarska“, da nije nikako srpska…

Razumjeli ste, rulja je smislila čitav kosmos gluposti kako bi napljuvala svog, doslovno jučerašnjeg idola, kako bi pokušala da obezvrijedi njegov rad i kako bi pokazala da je Jokić i prije bio “bezvrijedan“ i da su oni “sve vrijeme to znali“. To što, ponavljam, Nikola Jokić nema veze sa nacionalistima, njima ne znači pretjerano, čak ih i dodatno iritira.

A onda su krenula poređenja, kako može Dončić za Sloveniju, kako je mogao Novicki za Njemačku, a Jokić eto NEĆE za srbijansku reprezentaciju. I baš je to bio argument-neće! To što je odigrao bezmalo osamdeset utakmica u sezoni i na svojim leđima, na svojim mišićima i okrvavljenoj koži osjetio najsurovije poluge sporta kao liberlano-zabavljačke mašinerije, to nikome ništa. Onda je to samo njegova stvar i njegov izbor, kažu licemjeri. To što se pod stresom tijela od kojeg srce otkazuje, rekli NE velikom olimpijskom timu USA jedan Lebron Džejms ili Entoni Dejvis to je sad manje bitno i to je njihova privatna stvar.

Bitno je rulji da ona “debela lala iz Bačke“, neće.

A zapravo iznova se vraćamo se na infantilnu projekciju gro naroda koji odista nema druge nade u svojim životima do li uspjeha nekih tamo ljudi koji se samo proviđenjem zovu slično njima i rođeni su na istim prostorima. Pa je to nesrećno učitavanje podiglo u Srba recimo Teslu i Đokovića na Parteon srBstva, zato što su rođeni u tom svijetu. To što srBstvo, ono institucionalno i ono navijačko nikad ništa pod milim Bogom nije uradilo da pomogne nadarenim naučnicima ili sportistima, sad je nevažno. Izeš takvu logiku!

E u tom Parteonu je bio, čak na najvišem kamenom postamentu je sjedio, Nikola Jokić-do danas. A onda mu je ta imaginarna bista bačena i survana u bezdan srpstva i nakupljenih frustracija.

A to srpstvo se spremalo u nekakve mobilizacije i bojeve 21. vijeka. Doduše ono bi bitke gledalo uz pivo i novi LCD televizor, a bojovnici bi bili ionako premoreni i iznureni sportisti. Jokić je rekao da nije u stanju, ne da neće- zbog svoje budućnosti i tijela, a rulja “za pivo i meze“ spremih TV brigadira to ne prašta.

Samo.

Samo, Nikola Jokić je odrastao na nekim drugim vrijednostima koje se ne tiču (nužno i isključivo) vjere, nacije i jezika, kao jedinih odrednica ljudskog bića, otišao je malo dalje, zapravo najdalje od ovih naših čuka i tako i razmišlja. Svjetski. Zato se iz Amerike, vratio kao slobodan i realizovan čovjek i došao u rodni Sombor da radi stvar koju najviše voli nakon basketa-da tera konje, kako se u Bačkoj kaže.

Nadamo se da će biti ostavljen na miru od “čuvara srBstva“ i da će se odmoriti, kako bi ga svi ljubitelji košarke diljem planete, a takvih je na stotine miliona, mogli bez predrasuda, nacionalizma i niskih strasti gledati i u idućoj NBA sezoni.

A u idućoj sezoni, samo je nebo granica za ovog mirnog diva od 211 cm iz Sombora, za dijete odraslo na brzoj hrani i vjetrovima ravnice, koje je dotaklo zvijezde i postalo najbolji košarkaš današnjice.

Lokalnim srpskim nacionalistima ostaje samo brza hrana i potraga za “novim Jokićem“ u koga će učitavati sve svoje frustracije dok ga kolektivno dižu na imaginarne pijadestale srpstva.

Samo ćemo se svi zajedno u ovom dijelu svijeta načekati dok se ne pojavi “novi Jokić“. Predlažem da uživamo u ovom originalnom. Samo mu dajmo vremena da se odmori.

(Al Jazeera)