Za sutra je zakazan famozni „Svesrpski sabor“ na kome je predviđeno potpisivanje deklaracije o „zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“.

Šta NIJE „Svesrpski sabor“?

Prije no što zaključimo šta jeste taj Sabor, bilo bi dobro kazati šta on nije. A, on nije nikakvo „svesrpsko okupljanje“ jer naprosto na njemu neće biti srpskih lidera ni iz Hrvatske, ni iz ostatka zapadnog svijeta, a koji se izjašnjavaju kao Srbi. Dakle, suština Sabora i saborovanja jeste da se pokaže ko je sve Vučićev i Dodikov kmet i ko je sve sluga Crkve Srbije. Pa je ovo okupljanje zapravo jedna vrsta političkog srbovanja na baterije, ne bi li se ojačao status ove dvojice autarha uoči lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini i nakon srbijanskih cirkus-izbora.

Odavno u pročetničkoj nomenklaturi važi ta nekakva ljestvica srBstva po kojoj su Srbi iz Hrvatske integrirani u hrvatsko društvo (a gdje bi drugdje) i iz vizure Beograda i Banjaluke zapravo „Hrbi“. Dakle, neka vrsta manje vrijednih Srba sve sa svojim rukovodstvom koje nije dostojno izgleda ni poziva u Beograd. Pored njih na skali „manjih Srba“ su Srbi iz Federacije BiH preciznije famozni „sarajevski Srbi“, koje neočetnici zovu „Alijini Srbi“. Poprilično je jasno da je u četničkom poimanju svijeta riječ o izdajnicima, samo zato što su časni ljudi koji žele dijeliti vazduh sa drugim i drugačijim, za razliku od Dodika koji više ni isti zrak sa ostakom BiH neće da diše. Tu su kao „manji Srbi“ u najnovije vrijeme i Srbi iz Crne Gore, a koji su preko zvaničnih institucija i Milojka Spajića priznali Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Oni su odmah postali, a šta bi drugo nego Milogorci i ustaše. Treća i ne manje važna kategorija onih koji se neće pojaviti na beogradskoj četničkoj žurci su opozicioni političari iz Srbije i RS-a koji su se zamjerili tandemu Dodik-Vučić i koji nisu dobili pozivnice sa tancbal koliko god to oni željeli.

Izuzeci koji više vole srbovanje od svog obraza su oličeni u Jeleni Trivić iz Banjaluke, koja će ipak otići na ovu smotru jada i čemera, na kojoj će akteri jedni druge uvjeravati da su najbolji na svijetu. U čemu, ne zna se, ali i nije važno.

Šta JESTE „Svesrpski sabor“?

Što nas dovodi do kora ove priče – šta je to zapravo „Svesrpski sabor“?

Svesrpski sabor je skup velikosrpskih nacionalista na pozicijama moći, predvođenih Dodikom i Vučićem na duhovno pogonsko gorivo patrijarha Crkve Srbije Porfirija koji je odavno postao jedan od skauta srpskih militanata u regionu. Ovaj sabor je „inat događaj“ na kome će pomenuti nacionalisti razmatrati sve taktike destabilizacije regiona sa pokojim indirektnim pozivom na buduće sukobe.

Nemojte smetnuti sa uma da se ova taktika poklapa sa načinima djelovanja i razmišljanja Rusije i Putina koji silno želi novi front bilo gdje, a Zapadni Balkan bi bio najbolje mjesto za to. Opet, nemojte zaboraviti da je Dodik na jučerašnjem teferiču kod Putina koji još zovu i ekonomskim forumom predložio da se samoaktivira i stavio se na raspolaganje Putinu i njegovim jastrebovima. A što ća kazati da se na forumu sigurno nije pričalo o ekonomiji i borbi protiv korupcije nego o načinima za produbljenje sigurnosne krize koja može prerasti u sukobe ili rat.

E zato je Dodik i kazao, sav zajapuren, na ruskoj televiziji kao će „povući RS iz BiH“ i kako će “ krenuti u pravcu raskidanja Dejtonskog sporazuma“. Jasno je njemu da bi takvi pokušaji vodili do njegovog kraja i kraja RS-a, samo se nadam da je i EU i Americi jasno da bi tako li što prije njegovog kraja značilo i kraj za pojedine nevine ljude koji bi nastradali u „sukobu ograničenog intenziteta“ kako se već sada tepa budućim balkanskim ratovima.

Ein Volk, ein Reich, ein Führer!

I zato nemojte da vas čudi što se „Svesrpski sabor“ održava u gebelsovskoj atmosferi ratnog huškanja i indirektnih prijetnji cijelom regionu.

„Jedan narod, jedan Sabor. Srbija i Srpska“, službeni je naziv Sabora, a isti počinje signifikantno molebanom u Hramu Svetog Save.

Jednom riječju jedan narod, jedna crkva, jedna država.

Znate li ko je to tako formulisao zadnji put?

Dat ću vam hint: nacisti!

Ein Volk, ein Reich, ein Führer, odnosno Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa službeno je geslo Hitlerove Njemačke. Pogledajte ovaj Sabor? Jedina razlika je što bi srpski nacionalisti dvije srpske države sa dvojicom vođa. Malo im jedna zemlja i jedan vođa, šta li?

Ali budite mudriji i shvatićete bolje ovo geslo „Srpskog sabora“. Naime politika Velike Srbije koja jeste imala jednog vođu i jedan narod, a zalagala se za jednu zemlju i granice Karlobag-Karlovac-Virovitica, dakle ta Miloševićeva i Šešeljeva politika, propala je u čak četiri srpska poraza u devedesetim. Pa su se novi ideolozi Srbije dosjetili-čemu i jedna srpska država, kad mogu imati (najmanje) dvije-Srbiju i RS i možda tri sa Crnom Gorom i vojvodom Mandićem.

Znam, znam, sad će biti onih koji tvrde da RS nije država i ja se slažem sa njima.

Samo.

Samo što živeći u RS-u odlično znam, da je ovaj entitet izvršio još prije godinu dana secesiju i suspendovao ustav BiH na svojoj teritoriji, pa nikome ništa. Na žalost svakog normalnog građanina.

Nije (sve) do sabora

Hoće li smjernice svesrpskog saborovanja – od destabilizacije Balkana, preko podrške secesiji RS-a, do aminovanja ruskog uticaja i zaživjeti u punoj mjeri? Pa čujte, nije sve do (veliko)Srba. Malo je i do međunarodne zajednice koja se češe iza ušiju i pita se šta dalje?

Istina, Amerikanci su jasno kazali da je svaki pokušaj secesije kraj za RS. Ali tako ne misli Orban, Dodikov saveznik, tako ne misli europska desnica koja je ponovo ustala na zadnje noge i vlada EU parlamentom i tako ne misli u konačnici Putin koji se itekako pita, makar na ilegalnom političkom i paravojnom planu.

Čija će do zore gorjeti i hoće li ostatak Srba koji nisu pozvani na saborovanje shvatiti da i oni imaju neku moć, do njih je.

Ono što znam je da nakon „Svesrpskog sabora“ na kome neće biti svih Srba nećemo imati bolju i sjajniju situaciju u regiji. Naprotiv!

(Radio Sarajevo/foto: Autonomija)