“Milutin Mićović, isti onaj koji je tvrdio da su Crnogorci ‘nule od ljudi,’ sada iz gradske podgoričke biblioteke tvrdi da crnogorski jezik ne postoji i da je srpski jedini službeni jezik. Čini se da je nestanak Crnogoraca sa svojim jezikom, kulturom, intelektualnim elitama i identitetom po Mićoviću ‘bolje rješenje,’ da ne kažem konačno rješenje.”

Neko je i ovo jasno rekao i artikulisao!

Ljumović se okreće u grobu

Ali, hajmo redom. Revolucionar i komunista Radosav Ljumović se sigurno u grobu okreće sada kad se zna ko je i kako učestvovao na skupu pod nazivom “Kulturni identitet Crne Gore – konflikti i mogući izlazi,” koji je dio šire smotre “Dani Njegoševi,” a koji je održan u podgoričkoj gradskoj biblioteci koja nosi Ljumovićevo ime.

Naime, učesnici okruglog stola bili su predsjednik Književnog društva „Njegoš“ Milutin Mićović, prof. Veselin Matović, književnici Budimir Dubak i Radomir Uljarević. Sve “intelektualna elita” srpskog svijeta u Crnoj Gori.

Da, neko će reći da je ovo opskurna i bizarna manifestacija sa još bizarnijim neočetničkim likovima, ali ti se likovi itekako pitaju u “oslobođenoj” Crnoj Gori, a postavlja se i pitanje rukovodstvu biblioteke – zašto ugošćavaju ove ljude, osim ako ne dijele mišljenje s njima. Biće da je tako!

Prvo je Milutin, brat Joanikijev, Mićović ukazao na činjenicu da je državotvorni narod u Crnoj Gori identitetski podijeljen, a da se ta podjela očituje imenovanjem službenog jezika u upotrebi, što je regulisano Ustavom.

Ne budite vjeverice

E sad bi neki neiskusni srednjaš na ovom mjestu pomislio kako se prepodobni Mićović zalaže za ravnopravnost dva jezika, pa eto, ko biva, treba malo pomoći i srpskom da 

zaživi, kao da nije dovoljno zaživio.

Ali, ne budite naivne vjeverice!

Ne pada na pamet predsjedniku Književnog društva “Njegoš” da bilo šta izjednačava!

“Govorimo svi jednim istim jezikom i imamo jedno kulturno pamćenje; činjenica je da je crnogorski jezik uveden u Ustav 2008. godine,” mrmolji Mićović i nastavlja, još bitnije:

“Uvođenjem crnogorskog jezika bez lingvističke procedure, bez dijaloga i polemike, prosto državnom silom – tada već silom jedne partije – napravljen je strašan poremećaj u biću ovoga naroda. Jer, imati dva jezika odjednom podrazumijeva da se spajaju dva naroda, dvije kulture,” rekao je Mićović.

Priroda “konačnog rješenja“

Crnogorski jezik, kaže dalje Mićović, dobio je dostojanstvo službenog jezika iako nema pokriće u istoriji, književnim djelima, kulturi. Zato je, dodaje, taj jezik primoran da parazitira na srpskom jeziku i postane antisrpski jezik. “Ono što je najvažnije, perspektiva crnogorskog jezika ne postoji,” rekao je Mićović između ostalog. Smatra da ovakva “dvojezična” situacija doprinosi daljim podjelama. Zato, dodaje, mora se naći bolje rješenje.

Hajde da zastanemo malo.

Dakle, po Mićoviću, ne samo da ne postoji crnogorski jezik, nego, implicitno, ne postoji ni crnogorska nacija niti sami Crnogorci! Dabome da je njemu i njegovima sve logično, gledajući kroz vizuru neočetnika koji bi zatirali sve drugo i drugačije od velikosrpske uravnilovke.

Da vas podsjetim, to je isti onaj Mićović koji je prije skoro dvije godine kazao:

“A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju – niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a empirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi.”

Ništenje Crnogoraca kao “konačno rješenje“

Da stvari izvedemo na čistac: identitetska politika velikosrpskih elita je takva da nema ni Crnogoraca, ni crnogorskog jezika. Sve je to privid “nula od ljudi,” da citiram Mićovića, sa kojima se treba obračunati po “ukrajinskom scenariju,” kako ga je onomad zazivao u dvoglasju sa bratom Joanikijem.

Pa ispada da je nestanak Crnogoraca sa svojim jezikom, kulturom, intelektualnim elitama, kulturno-povijesnim naslijeđem i identitetom po Mićoviću “bolje rješenje,” da ne kažem konačno rješenje.

Da se ne lažemo, ne radi se ovdje o nekom izjednačavanju srpskog i crnogorskog jezika, kako bi pomislio gore navedeni srednjaš, nego o ništenju crnogorskog jezika. I to ne kažem ja, nego još jedan učesnik skupa, prof. Veselin Matović.

Preciznije:

“… Službeni jezik je po prirodi stvari književni, normirani jezik, pa je logično da se o njegovom imenu, kao i o njegovoj normi, pitaju prije svega naučni i kulturni autoriteti u državi, a ne laici, makar to bili i narodni poslanici,” rekao je Matović između ostalog.

A sad poenta: “Srpski jezik je istorijska kategorija,” kaže on, “za razliku od crnogorskog, koji je u domenu političke kategorije.” Matović, prema tome, ističe da samo srpskom jeziku pripada status službenog jezika.

Dakle, šta je ovdje suština?

Obrasci već postoje

Ovakvim i sličnim okruglim stolovima pokušava se dokazati da kulturni identitet Crne Gore ne postoji ako nije srpski. Mićović je to, kako vidimo, više puta objašnjavao.

I koliko god vam se sad činilo opskurno sve ovo, sjetite se da su na ideološkim krilima ovakvih ljudi, uz pogonsko gorivo Crkve Srbije, izvedeni četnička kontrarevolucija od 30. avgusta 2020.

Nemojte sumnjati da će se u najskorijoj budućnosti isti pozvati na slučaj iz RS-a, gdje je tamošnja šefica Komisije za zaštitu spomenika kazala da bosanski kulturno-istorijski identitet ne postoji, što je bila uvertira da se kulturno-povijesno naslijeđe BiH knjiži na RS. I kao u BiH, niko se u CG neće počešati po glavi dok ne bude kasno.

A jednako tako, nemojte zaboraviti da je Dritanovim Temeljnim ugovorom sve ono što je “kulturno-istorijsko naslijeđe Srba” pripisano Crkvi Srbije. Ostalo je samo dokazati da ay narod i jezik srpski, pa da sve ide pod kapu Srbije i srpskog veleposlanika u Crnoj Gori – napismeno.

No, čini se da Crnogorcima njihov jezik i kultura, povijesno nasljeđe i identitet nisu trenutno najvažnije stvari na svijetu. Ništa zato, ima kome jesu. Samo da vam ne bude kasno poslije.

(CdM, foto: lična arhiva)