„Na muzičkom festivalu, usred Prijedora, mladići su s ponosom nosili majice s natpisom: „Prijedor – je**š grad bez tri logora“*. Grad je tu u kome je ubijeno 102 djeteta, a među njima beba od dva mjeseca Velid Softić. Ko ima ovakvu mladost, imat će zločinačku budućnost.“

U gradu gdje je počelo sistemsko, plansko etničko čišćenje, u gradu gdje su bijele trake označavale ljude za odstrel, u gradu gdje je ubijeno 102 djece, ovih dana je slavljen – logor. I to ne metaforički, ne skriveno, ne u mraku. Nego javno. Najjavnije. Na muzičkom festivalu, usred Prijedora, pred publikom, svjetlima i kamerama, mladići su s ponosom nosili majice s natpisom: „Prijedor – je**š grad bez tri logora“*.

Tri logora. Omarska. Keraterm. Trnopolje. Tri fabričke linije smrti, silovanja, mučenja i poniženja. Tri sramotne crne rupe u kojima su ljudi pretvarani u brojeve, a brojevi brisani. Tri vječne sramote srpskog naroda. I sada, 33 godine kasnije, to je navodna šala, to je nekakva ironija, to je „fora“ kojom se diči mladić rođen godinama nakon što su kamioni smrti prestali voziti ubijene ljude po ulicama Prijedora.

Ali ovo nije neznanje. 

Ovo nije adolescentna provokacija. Ovo je proizvod sistema. Ovo je obrazovni plod entiteta i srpskog sveta koji su od poricanja zločina prešli na njegovu afirmaciju. U Republici Srpskoj više se ne negira genocid – on se slavi. Logoraši su postali „brojevi za respekt“, koljači su heroji, a ubijeni – tek fikcija ako i to.

Da, možda će poneki dobronamjerni reći: „Ma, mladi su, ne znaju šta nose na majici.“ Ali znaju oni, itekako znaju. I upravo ih zato i nose! Jer uče iz školskih programa očišćenih od istine. Jer gledaju gradske trgove i ulice s imenima ratnih zločinaca. Jer im roditelji, popovi i politički lideri pričaju da su ti logori bili „prihvatni centri“. Jer vide kako policija štiti, a ne hapsi naciste u prvim redovima koncerata.   

I zato je istina bolna i jednostavna – ko ima ovakvu mladost, imat će zločinačku budućnost. Ne nužno istu matricu, iste uniforme i iste logore od cigle, ali jednak svijet mržnje svakakl. Ali imat će nove načine da ponište ljudskost drugih. Imat će nove metode da nađu „neprijatelja“ koji mora nestati.

U Prijedoru, u kojem je beba Velid Softić imala samo dva mjeseca kada su je ubili, danas mladići mašu nacističkim simbolima, veličaju tri logora i dobijaju – indirektne čestitke. Nema prijave, nema reakcije, nema moralnog šoka. Samo nijemi redari i policajci koji se rukuju s fašistima.

I ne, ovo nije samo „lokalni incident“. Ovo je ogledalo srpskog sveta u kojem mladi ne odlaze na komemoracije, nego na festivale gdje je normalno slaviti Keraterm, Omarsku ili Trnopolje. Ovo je budućnost koju grade Milorad Dodik, Crkva Srbije, neočetnici i svi njihovi ideološki sponzori – od Beograda do Moskve. Ovo je poruka: zločin se isplati, a zločinac se slavi.

Ako vam ovo ne zvuči opasno, onda se sjetite – i prije 33 godine, prije bijelih traka, prije zatvora i jama, sve je počelo na isti način. Na koncertima, u kafanama, u pjesmama i šalama. Počelo je „zezancijom“. „Šalom“. Završilo se masovnim grobnicama i genicidom.

Ko ima ovakvu mladost, imat će zločinačku budućnost. A onda će se neko opet pitati: „Kako se ovo moglo dogoditi?“

Ako preživi ovaj put!

(Radio Sarajevo, foto: FB Milan Čekrdžin)