Dvadeset godina Milorad Dodik je gradio mit o sebi kao svetitelju, svecu, zaštitniku, a bogami i nekrunisanom monarhu Republike Srpske. Uspio je da uvjeri i sebe i stanovništvo manjeg entiteta da je on entitet, da je on narod. I to nije bila puka metafora – to je bila politička dogma, inkorporirana u sve pore društva, od kafanskih priča do crkvenih besjeda.

Faze suočavanja sa realnošću

I gle sad čuda – narod se mora rastati od svog tiranina. Kako je to moguće? Pa zar nije bilo dogovoreno da su Dodik i narod jedno biće? Zar nije dogovoreno da svi problemi ovog svijeta dolaze iz Sarajeva, Vašingtona i Brisela, a da je jedina istina ona koju vođa kaže? Ali, evo, istina se poigrala sa mitovima i donijela mu presudu.

Da, Milorad Dodik se našao pred Sudom BiH, optužen da nije poštovao odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta. I dok pravni sistem konačno pokušava da prohoda nakon 30 godina, Dodik i njegova svita se sapliću i padaju u panici.

Prvo, naravno, ide standardna procedura: negiranje realnosti. Dodik, vidno iznerviran, traži još četiri sata za završne riječi, od čega će dva sata lično on da govori. Jer, naravno, kome treba pravna argumentacija kad imate harizmu i beskrajni monolog? Onaj isti čovjek koji se kune da ne priznaje Sud BiH, sada se bori za svaku minutu da priča pred tim istim sudom. Možda se nada da će sudije na kraju, od muke i iscrpljenosti, samo odustati.

Onda dolazi faza dramatičnih prijetnji. Iz Republike Srpske stižu poruke da su „odgovori spremni“. Ministar unutrašnjih poslova RS-a Siniša Karan prijeti „odlučnim odgovorom na bilo koju odluku suda“. Šta to znači? Kome se prijeti? Sudijama, Tužilaštvu, policiji ili samoj državi? Može li ovo izazvati ozbiljnu bezbjednosnu krizu u cijeloj Bosni i Hercegovini? Hoće li Dodik i njegov režim pokušati mobilizirati narod, policiju i institucije RS-a u pokušaju otvorene pobune?

Ako bude osuđen, hoće li Dodik proglasiti još jednu „istorijsku“ secesiju? Hoće li organizovati miting u svoju čast i tražiti da narod, simbolično, preuzme njegovu zatvorsku kaznu? Hoće li uvesti vanredno stanje i donijeti još jedan zakon kojim se zabranjuje priznavanje realnosti?

Odlazak još jednog samozvanog „oca nacije“

Pa, ako ste pomislili da se ovdje radi o nekakvom političkom martirstvu, varate se. Jer pravi problem nije ni Dodik, ni presuda. Problem je što se Republika Srpska, zajedno sa svojim građanima, suočava sa sindromom postdiktatorske traume. Kada vođa decenijama drži narod u uvjerenju da bez njega nema opstanka, taj narod se, htio-ne-htio, mora pitati: „Pa šta ćemo sad, nakon odlaska još jednog ‘oca nacije'“. Puno je to očeva za ovako kratko vrijeme za jednu malu naciju.

Šta će stanovnici Republike Srpske kada shvate da politički sistem nije predviđen da bude monarhija? Šta kada postane očigledno da vlast nije Dodikovo porodično naslijeđe, već privremena funkcija? Šta kada narod shvati da nisu „sarajevske vlasti“ krive za ekonomski kolaps, već nesposobnost, nepotizam i sistemska pljačka unutar entiteta Republika Srpska? I kakvo će biti buđenje i ko će biti zadužen da budi građane?

Ali ne brinite, Dodik i njegova propagandna mašinerija već rade na redefinisanju priče. Već sada slušamo bajku o tome kako nije on kriv – ne, ne, krivi su izdajnici, neprijatelji, stranci, nebo i zemlja. Već se smišljaju narativi kako će Dodik otići „kao žrtva“, kao posljednji branik srpstva pred navalom nepravde. Jer uvijek je lakše biti „žrtva zavjere“ nego jednostavno priznati da ste prešli crtu zakona.

Hoće li pravni sistem BiH prohodati i jedno ključno pitanje

No, ovo nije samo Dodikova lična drama. Ovo je test za pravni sistem Bosne i Hercegovine. Ako sud uspije izdržati pritiske, ako presuda zaista bude osuđujuća, to bi mogao biti prvi znak da država nakon tri decenije konačno pravno prohodava. To bi značilo da institucije mogu raditi svoj posao, bez obzira na političke ucjene i prijetnje.

Naravno, postoji i onaj pesimističniji scenario – scenario gdje će politika opet nadjačati pravo, gdje će sudije pokleknuti, a Dodik slaviti „pobjedu nad nepravdom“. I u tom slučaju, BiH ostaje u svom začaranom krugu, gdje pravda nije ni slijepa, ni dostižna, već samo još jedan alat u rukama moćnika.

Ali, postoji jedno ključno pitanje – ko će hapsiti Dodika ukoliko bude proglašen krivim? Koji organ će izvršiti presudu? Hoće li policija Republike Srpske postupiti po zakonu, ili će se staviti u službu zaštite svog dojučerašnjeg neprikosnovenog lidera? Hoće li Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) pokušati sprovesti nalog za hapšenje, ili će se i sama naći u političkom raskolu? Hoće li Federacija BiH gledati sa strane ili će se tražiti međunarodna intervencija? Hoće li EUFOR angažovayi svoje trupe? Ovim pitanjima još niko se nije bavio i nema konkretnog odgovora. Makar ne u javnosti.

No, ako pravna država zaista postoji, onda ni Dodik nije iznad zakona. A ako on padne, pitanje je dana kada će pasti i svi oni koji su ga godinama podržavali, krijući se iza njegovog kulta ličnosti. Jer, na kraju krajeva, nijedna diktatura ne traje vječno – samo što su nekima rastanci teži nego drugima.

(Radio Sarajevo, foto: privatna arhiva)