Nijedan, ako se pita laktaški vožd. To je prava mjera bosanskih muslimana po njemu. Taman da ih nema, kao što su propagirali njegovi genocidni oci Karadžić i Mladić. I zato je trajno okončanje političke karijere Milorada Dodika civilizacijska obaveza za sve nas.

“A nema ni riječi o punim džamijama mladih kao ni o sigurnosti BiH, niti da probosanci ne mogu tolerisati manjinu, Srbe i Hrvate da odlučuju”, naveo je Dodik sramno, komentarišući izvještaj visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Za one koji ne znaju, u najnovijem izvještaju visokog predstavnika iznesene su najdirektnije optužbe na račun Milorada Dodika, kojeg je Schmidt pomenuo (ima onih koji su brojali) čak 61 put.

Bošnjaci nisu narod, a što ih je manje, to bolje, po Dodiku

I ne, naravno, ne odgovara Milorad Dodik visokom predstavniku, niti mu je to namjera. Prvi u Srba u entitetu Republika Srpska i ovaj put bavi se svojim omiljenim hobijem, koji mu postaje rutina, opredjeljenje i zanimanje, a to je klasični neonacizam i rasizam.

Nakon što je, ima tome, kazao u eter kako mu ezan sve sa hodžom u banjalučkim džamijama “arlauče“, nakon što je Potočare – ishodište genocida – prvo nazvao “običnim vojnim grobljem“, pa odmah potom kazao da se tamo ukopavaju “prazni tabuti“, nastavio je Dodik sa zastrašujućom retorikom sve do danas.

Za njega Bošnjaci odavno nisu narod, za njega je to “nepostojeća nacija“, pa je nekako u toj profašističkoj mitomaniji postalo posve logično da taj “(nepostojeći) narod”, šta radi – prijeteće puni svojim tijelima džamije.

Pa bi onda, shodno narečenoj himlerovskoj logici, svijet bio najsretnije mjesto kad bi bilo što manje muslimana, Bošnjaka i džamija. Nije da se Dodik nije ugledao i pozvao na genocidne osnivače entiteta, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Sramno!

Brat Bakir na istom poslu

I opet bi se naivnom uhu učinilo posve slučajno da se Dodik tek tako sprda “probranim riječima“ sa čitavim jednim narodom da nije jedne činjenice, pukog fakta.

Naime, prije nekoliko sedmica, prvi u Bošnjaka, makar se tako sam titulira, Bakir Izetbegović, kazao je nesuvislo, nezgrapno i nemušto kako se eto, ne treba brinuti za Bosnu dok su, citiram, “pune džamije“.

I sada pišem, kao što sam govorio i tada, da je na tu nakaradnu Izetbegovićevu izjavu Dodik mogao samo otvoriti šampanjac, zahvaliti Bakiru, jer mu je ovaj nabacio snažan politički volej kome laktaški vožd nije mogao odoljeti. I dočekao je Dodik da se referiše na svog političko-simbiotičkog hababa Bakira.

Kako god, to ne mijenja na skandaloznosti Dodikove logoreje koja se uklapa u agendu potpune mržnje prema svemu što ima muslimanski predznak – ne u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu.

Naravski, niti je Milorad Dodik dužan da polaže račune koliko se pravoslavnih hrišćana skuplja u crkvama u entitetu Republika Srpska i koliko ih se Bogu moli, niti to ikom normalnom pada na pamet, niti je to umjesno, a ponajmanje civilizovano, ali je opet kulturološki zanimljivo kako je za Dodika broj hrišćana u crkvama podrazumijevajuća i hvale vrijedna stvar, a eto, po njemu svijet nikako da se sjetih tih “zlih muslimana“, koji bi svojim prisustvom u džamijama da “naude svijetu“.

Šta je ovdje problem osim svega izrečenog?

Dodik bez karte u jednom smjeru za Moskvu

Pa problem je što Milorad Dodik ostaje tužno i tragično usamljen u ovom dijelu svijeta glede svoje islamofobije i rasizma. Čak su i njegovi najveći saveznici poput Marine Le Pen i Viktora Orbana odavno zaćutali na temu islamofobije, a sve u svjetlu fašističkog Putinovog napada na Ukrajinu.

Samo.

Samo što Dodik nema tu komociju da više može šutjeti. Svi njegovi putevi preko beogradskog aerodroma vode u Moskvu. Ali ovaj put nema gdje. Čak ni u Moskvu. Ovaj put Milorad Dodik kao grogirani teški prestarjeli bokser pokušava udarati koga stigne računajući i sudiju i publiku dok gubi tle pod nogama.

Ili kako je to sjajno napisao prijedorski aktivista Refik Hodžić svom tvitu:

“Teško je slušati Dodika dok se uvija kao glista na suncu. Kako pritisak raste, tako će i njegova retorika postajati sve otrovnija. Ne treba zaboraviti da su njegove poruke usmjerene uvijek i samo njegovom narodu, biračima, jer će tu tražiti zaštitu. U Rusiju više ne može pobjeći.“

Kome se Dodik danas obraća, čuje li ga uopšte iko?

Što nas dovodi do sljedećeg pitanja; zaista, kome su danas usmjerene Dodikove poruke?

Jer, osim velikog brata Putina, ova hodajuća sramota se nikog ne tiče. Osim, možda, srpskog naroda u entitetu Republika Srpska, koji bi valjda trebao čuti četnički pijev Dodika i koji bi mu se trebao prikloniti i pokloniti.

Samo, što u svjetlu sve pomirljivijih tonova Aleksandra Vučića iz Beograda, koji lagano, dakako zbog svojih interesa okreće leđe Ruskoj Fedraciji, Milorad Dodik djeluje još usamljenije i bizarnije.

Čitava neprijatnost izbija iz činjenice da je mozak lokalne četničke putinovske pijanice ispred seoske zadruge zarobljen u tijelu člana Predsjedništva BiH.

U ovom času, Dodikovo brojanje Bošnjaka u džamijama je provokacija koju treba tako i doživjeti. Ništa više. Ipak, treba znati da je ‘ranjeni medvjed’ najopasniji. Treba posvetiti pažnju Dodiku, pogotovo u svjetlu Schmidtovog izvještaja. Jer, bojim se da će toga biti.

Upamtite, ovo nije više nacionalizam, ovo je jedna vrsta rasizma i islamofobije koja je postala potpuno transparentna i ogoljena.

Jedino pravo, istinsko rješenje za sprečavanje potpune katastrofe i to prije svega nad srpskim narodom na ovom terenu je trajno sklanjanje Milorada Dodika iz političkog žiota i zabrana velikosrpske ideologije koja stvara nove Dodike. Sve ostalo biće pojenje krvlju ovog i novih vampira.

Da li je Milorad Dodik vrijedan svega ovoga? To je pitanje za međunarodnu zajednicu, a ljudski odgovor je da nije.

Umjesto zaključka

Moram podsjetiti, redovna sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini biće održana 11. maja. Na noj će se raspravljati na osnovu izvještaja visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Čitava Bosna i Hercegovina će gledati i očekivati sa nestrpljenjem ovaj događaj.

Jedna jedina sentenca – odlazi Milorade je dovoljna za početak rješavanja Gordijevog bh. čvora. U protivnom, naslušaćemo se još lupetanja ratnohuškačkog od strane Milorada Dodika.

Živi bili pa vidjeli!

(Al Jazeera Balkans)