Tiho je živjela, tiho i otišla

Tiho, kako je i živjela, otišla je sa ovoga svijeta Majka Srebrenice, Zumra Atanović. Za one koji ne znaju, u genocidu su joj ubijena tri sina.

Sedin. Ramiz. Ibrahim. Zumrin cijeli univerzum. A, sudbina i Božija promisao su odredile da ih Zumra zadnji put vidi još ’93, kada je iz Srebrenice deportovana u Tuzlu.

To joj je spasilo život i od života stvorilo njen vječni neprebol. Do danas. Do ovog dana kada je i Zumra preselila.

“Sedin mi je poslao pismo. Ne mogu prežaliti što nemam to pismo. U njemu mi je napisao: ‘Mama, ovo je i prvo i vjerovatno posljednje pismo koje ti pišem’,” rekla je Zumra poodavno u jednom od obraćanja. Na pitanje da li ima neku želju, odgovarala bi: “Samo da opet vidim sinove.”

Nije ih vidjela na ovom svijetu, kao što ni ostale majke Srebrenice nisu vidjele svoju djecu na ovom svijetu. Zašto? Jer ta djeca nisu nestala. Ne, ona su ubijena na najbrutalniji mogući način, u genocidu, u Mladićevoj pokretnoj fabrici smrti na logističko gorivo iz Srbije.

A zašto vam ovo sve pišem?

Za koga pisati?

Nije zbog rahmetli Zumre tihe. Nije čak ni zbog Sedina, Ramiza i Ibrahima, mada oni to svakako zaslužuju. Nije niti zbog kulture sjećanja, kako tepamo zaboravu našem sramnom.

Ne!

Pišem ovo zbog nas novinara, zbog ljudi koji bi se trebali zbog posla i etike sjećati i pisanjem podsjećati druge na strašnu, strašnu ranu bošnjačkog naroda, sa tim najdubljim ožiljkom genocida.

A, vidite o čemu se radi: da nije Zumre, da nije majki Srebrenice, da nije ljudi iz Memorijalnog centra, zaborav bi izjeo i ono malo sjećanja na najstravičniju manifestaciju zla nad nevinim ljudskim bićima na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

A, čim se zabavljala čaršija i mahala naša banalna, pa ne vidi smrt heroine Zumre? Bavi se silikonima, avionima, rijaliti napljuvavanjima između diletanata koji se zovu političari. Bavi se trivijama i bizarnim polusvijetom!

A Sedina nema. Ramiza nema. Ibrahima nema. I sad Zumre nema. I ko će nam ispričati priče najautentičnije i najistinitije kad odu svi svjedoci, a mi budemo lijeni, bahati, gordi i nezainteresovani da ih zapišemo i prenesemo svijetu na vrijeme? Ko će posvjedočiti da su bili i Sedin, i Ramiz, i Ibrahim? I da je bila Sedinova olovka i njegov otisak na hartiji koje zovemo “pismo majci”? I ko će svjedočiti da je bila majka Zumra koja je rodila, odgojila, vaspitala, a onda identifikovala i sahranila sva tri sina? Ko će svjedočiti istini ako ne mi, savremenici ovog svijeta?

Jer, ako to ne uradimo koliko danas, sutra će biti kasno, to vam govorim potpuno jasno! Bez izjava svjedoka, bez žive riječi onih koji su izašli iz utrobe zla i ostali bez svoje djece u toj srebreničkoj utobi zla, naše priče su tek hladne memorabilije koje vrijede koliko i crtica između godine rođenja i godine smrti/ubistva. Manje od nečega i tek malo više od ničega.

Je li prekasno?

A, možda je tekst trebalo započeti sljedećim riječima:

Nana Zumra Atanović danas puni 92 godine. Živi u Glodima i ona je jedna od srebreničkih majki heroina. U genocidu su ubijena tri njena sina. Muž joj je također umro u Srebrenici 1994. godine. Nema dana, a da više puta ne oplače.

Prekasno. Zumra neće napuniti 92 godine i mi više ništa novo doznati nećemo od onoga što znamo.

Majka Zumra sutra će biti ukopana u Raincima kod Kalesije, na mezarju gdje su ranije svoj smiraj pronašli njeni sinovi nakon pronalaska i identifikacije njihovih posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica. „Vjerujemo da će se majka Zumra u vječnosti ponovo susresti sa svojom djecom. Neka je vječni rahmet njenoj plemenitoj duši,“ objavio je Memorijalni centar Srebrenica – Potočari.

A mi? Moramo raditi, od zaborava kidati komade postojanja i egzistencije onih koji su činili živi, organski, ljudski, civilizacijski, emotivni i duhovni svijet koji je uništen u genocidu.

A vremena je jako malo!

Pogledajte dobro te oči! Pogledajte kroz njih sudbinu svijeta. Osjetite dušu majke Zumre Atanović.

Toliko možete.

P. S.

A vašoj pažnji preporučujem emisiju Život iz dana u dan za Podrinje TV, u kojoj se majka Zumra prisjetila i početka agresije, i bježanja po šumama, i zla koje je uslijedilo.

Da se nikad nikome ne ponovi i da se nikad ne zaboravi! Pamtimo

(radiosarajevo.ba, foto: Autonomija)