„Čitam umrla Hatidža Mehmedović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?“

A onda u potpisu Vjerica Radeta.

Ovakvu jednu bestijalnost može smisliti i plasirati čisto ZLO. Ne budala, ne nervni bolesnik kome je potrebno liječenje, ne neki zabavljač, nego čisto nepatvoreno zlo. Dosta ljudi je nakon čitanja i humanog zatomljavanja bijesa u sebi reklo onako na prvu, nemojte šitiri ovakve vijesti niti davati na značaju monstrumu.

Ali nije li sveta ljudska i novinarska dužnost raskrinkati zlo i uperiti prst na njega. A u ovom slučaju zlo ima ime i prezime, ima svoj ružni humanoidni oblik, a bogme ima i funkciju. Preciznije više funkcija. Vjerica Radeta je potpredsjednica Srpske radikalne stranke, Vjerica Radeta je skupštinski poslanik u Srbiji, a Skupština je da podsjetimo poslije Ustava drugi po snazi političko-pravni ešalon. A Vjerica nije obična poslanica, ona je potpredsjednica Skupštine (sic!).

Da, dobro ste pročitali. Osoba koja se sprda sa kostima ubijenih u srebreničkom genocidu je potpredsjednica Skupštine Srbije, pa nam obnašanje takve jedne funkcije ne dozvoljava da šutimo.

No, ima bolnije, strašnije od toga. Vjerica je tu gdje jeste zahvaljujući glasovima pojedinih punoljetnih građana Srbije, koji su sve sa ličnom kartom pri punoj svijesti i savjesti zaokružili njeno ime i ime njenog mentora, ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Pa tako uz ime i prezime zla, jasno saznajemo kako zlo dolazi na supremacijske funkcije moći. Još preciznije, narod ga dovodi. Nema tu nekakve mistike.

A da zlo bude gore, Sarajevo, glavni grad moje zemlje, koja je preživjela genocid, doslovno je othranilo i iškolovalo Vjericu Radetu, podarilo joj diplomu pravnog fakulteta, zajedno sa diplomom koju je dobio i njen mentor, zločinac Šešelj. Da li je humano, etički, da li je zdravorazumski to prećutati? To je grijeh do Boga!

Živa Hatidža

A Hatidža Mehmedović?

Hatidža je u nedjelju preminula. Savjest moje zemlje i suza na licu mojih naroda. Bol do neba i opomena vječna. Hatidža je u genocidu koji je počinjen u Srebrenici 1995. godine izgubila dva sina, supruga, brata i gotovo svu rodbinu. Ostala je Hatidža tada bez supruga Abdulaha, koji je imao 44 godine, te bez dvojice sinova, Almira i Azmira, koji su imali 18 odnosno 25 godina. I Hatidža je u svoj boli ovoga svijeta do zadnjeg dana svog života ostala istrajna i uporna u borbi za širenje istine, za pronalazak ubijenih, za saznanje čovječanstva o srebreničkom genocidu.

Hatidža Mehmedović je bila savjest cijelog čovječanstva. Od medijskih superstarova sa one strane Atlantika, do običnog dobrog čovjeka bosanskog.

Možete pomisliti da je najtužnija smrtovnica na svijetu Hatidžina. Ona se sahranjuje, a među ožalošćenim nema nikog svog. Ali to je privid. Iskrivljena slika. Među ožalošćenima smo svi mi, ljudi. Svih nacija, rasa, političkih pogleda, svjetonazora, ljudi Planete Zemlje.

Hatidža ne može u istu rečenicu sa monstrumom. Niti u isti pasus.

Zlo od sistema nagrađeno

Sa druge strane je zlo, poput Vjerice Radete. To zlo sa imenom i prezimenom i sve opet jednako ružnom pojavom. Jer zlo je ružno. Pokazuje nam se takvo, da ga lakše prepoznamo.

Ovo zlo nema niti roda ni poroda i umrijeće samo, od svijeta i sebe otuđeno. Teško i sporo, jer ni smrt ne voli zlo. Ali, upamtite, zarad budućnosti ovaj monstrum ne smije ostati zaboravljen. Jer tako nastaju monstrumi. Kada im se ne sankcionišu i zaborave monstruozni naumi. Dapače, oni su u poremećenom sistemu nagrađeni pozicijama, nagrađeni titulama i novčanim apanažama.

Mučno je baviti se ovakvim zlom, to vas toksifikuje, doslovno truje, ali se mora privesti svjetlu dana. Pa treba reći da je nakon svega to zlo u Srbiji najkonkretnije institucionalno zbrinuto, ima, odvratno to zvuči, društvenu težinu.

Ali budimo do kraja realni, Vjerica Radeta je tu gdje jeste UPRAVO zato što govori i promišlja ovakve ljudskom umu strane odvratnosti. Nisu za nju glasali zato što je bila dobar sarajevski student ili zbog frizure. Ne! Plebs gladan krvi traži Šešeljevu ekstenziju. I dobio je.

A onda najstrašnije. To je urlik tišine koja para nebo tzv. „srBskog političkog korpusa“. Ko se to osim pojedinaca organizovano oglasio u Srba? A pogledajte političke srpske glavaše u Republici Srpskoj. Na teritoriji tog entiteta je Srebrenica. Na teritoriji tog entiteta je počinjen genocid. I šta? Ništa. Niti riječi, niti slova barem ljudskog prezira prema monstrumu iz srbijanske Skupštine. Samo tuga tišine. I onda sa punim pravom možemo reći, oni ćute jer je ćutanje odobravanje stavova Vjerice Radete. A odobravanje je sakupljanje političkih poena.

Tako će nacionalističko rukovodstvo entiteta RS, dobiti naredne izbore, ne na lažnim obećanjima o nekakvim radnim mjestima. Ne! Dobiće izbore na negiranju genocida, na prizivanju novog genocida, na ukidanju i izmjeni Rezolucije o Srebrenici, na prećutnom aminovanju sumanutih riječi Vjerice Radete.

Ali na koncu, ostaje istina sveta.

Hatidža Mehmedović je sa svojom ubijenom porodicom živa u svima nama i živjeće vječno. Svaki sekund neko na ovoj Planeti po dobru pomene Hatidžu. Svaki sekund!

A ovo lice zla. Ova Vjerica? Ona je živi mrtvac. Ona je ozračena mješina tjelesnih tečnosti i kostiju koja isijava zlo. A zlo se prima zato što namjesto kazne dobija nagradu. Zlo se prima u zloj bašti, treba to reći.

Ono što moramo raditi svaki dan, svaki sekund je sjećanje na Hatidžu i liječenje od zla.

Od zla se možemo izliječiti tako što ga imenujemo i osudimo. A „ovo“ itekako ima ime i prezime. Ima i zaštitu i privilegije. Ima sistem i (nekakvu) moć. Preći ćutke preko ovog je gotovo pa saučesništvo.

(Al Jazeera)