“Velikosrbima nije problem što je propala Jugoslavija, nego što je preživjela Bosna i Hercegovina, a srpski narod bruka sam sebe, kad zajedno sa Dodikom umjesto partizanskih predaka bira za svoje uzore i idole četničke koljače.“

Ni časa ne časeći dok sipa svoju mržnju po cijeloj Bosni i Hercegovine, Milorad Dodik je jednim tvitom pokušao da omalovaži partizansko naslijeđe i da izjednači partizane sa četnicima. On sramno piše:

“Nekakva organizacija SABNOR BiH je fantomska i možda nešto slično postoji kao SABNOR Federacije BiH. Vjerovatno su to potomci onih koji su 1945. godine prešli u partizane kad su bili sigurni u ishod rata…Ponosan sam što pripadam srpskom narodu, koji je imao dva antifašistička oslobodilačka pokreta u Drugom svjetskom ratu, a to su partizanski pokret i otadžbinske vojne jedinice.“

Kako je potomak kozaračkih partizana postao četnički sluga?

Pa da krenemo od samog kraja, a na kraju Milorad Dodik potomak partizanske porodice, potomak porodice čije su pretke četici izručili ustašama prije jasenovačkog pokolja, izjednačava partizane i pomenute četnike.

Pa kako je moguće da je došlo do jedne masivne perverzije i socijalne devijacije, koja jako je bitno, nije samo i jedino produkt Dodikovog deluzivnog uma?

Kako je moguće da se cijeli jedan narod, koji za sebe kaže da je antifašistički i koji za sebe kaže da je imao herojsku prošlost odrekao (većinom) i partizana i ZAVNOBIH-a i antifašističke tradicije? Nije neočekivano, ali kako je moguće?

Još gore, kako je moguće da je taj isti narod prihvatio ideologiju nacista, kolaboracionista i Hitlerovih saveznika, četnika zarad nekakvog šugavog političkog utilitarizma i revizionizma?

Da li je riječ o prvom zabilježenom slučaju masovne shizofrenije ili je u pitanju jedna vrsta socijalne deluzije u kojoj je prvi put u povijesti-revizijom te iste povijesti- gotovo cijeli jedan narod sasvim sam i dobrovoljno, sa pozitivne strane prešao na okupatorsku stranu u nakaradnom memorabilisanju?

Pitanja je mnogo, a uz bitnu opasku da nije jedino srpski narod bio na strani antifašista, kao i da predstavnici srpskog naroda nikako nisu bili samo i jedino antifašisti u Drugom svjetskom ratu-četnici su potvrda, ovdje ću se baviti modernom četnifikacijom cijelog jednog naroda, koju rade upravo glavešine tog istog naroda.

Kako bi shvatili svu šizoidnost situacije, kako bi pojmili da je riječ o jednoj muci logičkog uma i jednom amblematičnom prikazu povijesnog ludila, opet ćemo nakratko ući u mozak Milorada Dodika, ne bi li pojasnili kako od činjenica nastaju laži, a od laži povijesna deluzija…koja na koncu šteti baš srpskom narodu i koju taj isti narod, opijen starim deluzijama upija i probavljuje kao stvarnost.

Dodikove epske laži o ZAVNOBIH-u

Dodik je tako prvo zakreštao napljuvavajući Dan državnosti da je isti “izmišljen u glavama muslimanskih političara“, koji, kako reče, pokušavaju da izgrade priču o obilježavanju komunističkog događaja iz Drugog svjetskog rata u Mrkonjić Gradu kao „danu državnosti“.

“U tom periodu većina muslimana bila je u ustaškoj vojsci i u Handžar diviziji, dok je većina Srba bila na strani partizana, boreći se protiv nacista i ustaša, gdje su bili muslimani iz BiH, čovjek se mora upitati – što slavite? Zašto živite u vlastitim lažima? U tom periodu, na tom događaju u Mrkonjić Gradu muslimani nisu ni bili jer su bili na strani nacista. Taj događaj na koji se danas pozivate organizirali su zabludni Srbi, komunisti, i tamo tad nije bilo muslimana – Bošnjaka“ laže tako Dodik.

1.Većina Srba, kao i većina tadašnjih muslimana-Bošnjaka NIJE BILA AKTIVNA NITI U JEDNOM GERILSKOM POKRETNU. Jer da jeste, da su Srbi bili toliko brojni u partizanima 1941, do ’44, kako reče moja baka Stana pao bi Berlin za godinu dana. Sa druge strane, činjenica jeste da je u nekoliko valova masovnom amnestijom nakon pada Italije od strane saveznika, dozvoljeno četnicima da pređu u partizane, ne samo nekažnjeno, nego su kao novopečeni partizani imali sve poslijeratne beneficije.

2.Zamislite vremensku mašinu u kojoj Dodik sve sa svojim lažima dođe u Mrkonjić Grad krajem novembra 1943. i kaže da muslimani nisu bili prisutni na zasjedanju ZAVNOBIH-a. Zamislite da se stvori pred Sulejmanom Filipovićem, Avdom Humom, Skenderom Kulenovićem, Šefketom Maglajićem, Husnijom Kurtom, Jurom Begićem pa da im objasni kako nema muslimana u konstitutivnom tijelu države Bosne i Hercegovine??? Ne bih mu bio u koži, najblaže kazano.

3.Zanimljivo je da su pojedini “zabludni Srbi-komunisti“ poput Milovana Đilasa i Sretena Žujovića Crnog bili PROTIV vraćanja državotvornosti Bosni i Hercegovini, ali su zaslugom Rodoljuba Čolakovića i doktora Vojislava Kecmanovića Đede, zajedno sa legendarnim Avdom Humom pobijedile one snage koje su vratile državotvornost BiH

a je pravo pitanje, misli li Dodik na jednog Rodoljuba Čolakovića, narodnog heroja ili na Vojislava Kecmanovića narodnog heroja kao na “zabludne Srbe“ ili današnjim rječnikom kazano autošoviniste?

Znate li šta je auokolonijalizam, bolest srpskih nacionalista?

A sad na stvar, a “autošovinizam“ kao izmišljeni pojam srpskih neonacista, koji označava onog ko čisti u svojoj avliji, naslonjen je na jedan pojmovni antipod koji itekako postoji u svojoj suštini, a riječ je o autokolonijalizmu.

Evo o čemu se radi: bosanski Srbi su dugo vremena sami sebe smatrali inferiornijim u odnosu na ljude iz Srbije, dakle u odnosu na Srbijance. Dugo su razvijali i gotovo perverzno njegovali kompleks niže vrijednosti do te mjere da su počeli odbijati svoj bosanski identitet.

Suludo je ali je tako.

Pa onda Milorad Dodik danas kaže da bi se potukao sa svakim onim ko ga nazove bosanskim Srbinom, što on i jeste. Dakle, sramota od vlastitog identiteta je razvila nešto što je autokolonijalizma- miso i djelo okrenuto prema Beogradu i dalje prema Moskvi. A ta misao i djelo govori da je aotokolonijalistima doslovno slađe, da prostite srbijansko i rusko g**no od vlastitog porijekla, historije i tradicije. Toliko je slađe da su spremni žrtvovati svoje antifašističke pretke poput porodice Dodik zarad mita o četnicima kao “drugom antifašističkom pokretu“. Toliko je slađe da su spremni popljuvati najumnije Srbe koji su sudjelovali u Mrkonjiću 1943. U obnovi državnosti Bosne i Hercegovine zarad klečećeg kolonijalnog statusa bivanja “Bosancem u Srbiji“ ili “kmetom u Ruskoj Federaciji“.

Kratka povijest autokolonijalizma

Pa su još za vrijeme Drugog svjetskog rata nastali konstrukti o oslobodilačkoj Crvenoj armiji koja će doći i napraviti po Staljinom nekakav srpski Pijemont na Balkanu. Doduše crveni komunistički Pijemont, alii ipak ruski. Taj vidi autokolonijalizma je karakterističan gotovo za sve Srbe, koji sebe nazivaju “malim Rusima“ i skopčan je sa jednim histeričnim antimodernizmom i mržnjom prema svemu zapadnom. A opet, na taj konstrukt su se nekako nakalemili četnici-nacističke sluge, koji su prezirali ruski svijet više i koji su na koncu pobjegli na zapad, a ne na istok.

I na toj vječnoj mentalnoj klackalici, na toj bipolarnosti društvenoj, većinski srpski narod, kazao bih još od 1945, pa do danas, do ruske agresije na Ukrajinu, vječno gori u plamenu autokolonijalizma, dobrovoljno izdaje sebe i svoje partizanske pretke i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini zarad tuđih interesa.

I ne samo to, auokolonijalizma je tolikoi prisutan da je posao i državno opredjeljenje i državna politika.

Pa tako Dodik u snoviđenjima pomračenog uma izjavljuje kako BiH ne bi postojala da su se Srbi pitali, a doslovno su se Srbi poput Čolakovića i Kecmanovića pitali i zahvaljujući njima, kao i silnim antifašistima Bošnjacima i Hrvatima Bosna i Hercegovina kao država ima svoju obnovljenu državnost.

S druge strane, ako Dodik misli na Karadžića, Mladića i ostalu zločinačku bulumentu i njihov stav prema Bosni i Hercegovini, onda nam je jasno kako će završiti i to i njemu mora biti jasno.

Umjesto zaključka

Na koncu treba kazati i ovo: U eri masovnog fabrikovanja podataka, revizije povijesti i gotovo mejnstrim četnifikacije, u eri pljuvanja po partizanskim precima, upravo su Srbi koji ukazuju na značaj Dana državnosti BiH nemjerljivo važni, jer svojim glasom kazuju istinu sa jedne strane i još važnije, pokazuju i dokazuju da se nije svaki Srbin odrekao svoje antifašističke tradicije. Što ih bude više i što više budu dizali svoj glas, pokazaće da ni danas ne vae Dodikove laži nastale u glavama i mislima zločinaca Karadžića, Krajišnika i Mladića.

Na nama je da čuvamo svoju partizansku istoriju i svoje pretke i da se izborimo za dostojanstvenu budućnost naših potomaka.

(Radiosarajevo, foto: Autonomija)