“Crna Gora mu je odgovorila najljepšim, najdiplomatskijim, najotmjenijim Spajićevim šamarom u istoriji regiona: “Vidimo se u EU 2028. Mi navijamo da požurite.”

Od svih rečenica koje je Spajić izgovorio, ova je najbolja jer potpuno razotkriva Vučićev blef.

Ona kaže:

– Mi idemo.

– Vi stojite.

– Nećemo vas čekati.

– I nećemo da budemo taoci vaše politike.

To je kraj Vučićeve bajke o kolektivnoj integraciji.”

Da se ne lažemo — Aleksandar Vučić ponekad izgovori rečenicu koja zvuči kao da je ispala iz skeča Monty Pythona, ali s onom njegovom ozbiljnom facom, polu-smješkom, polu-šeretskim pogledom “znam ja šta radim, samo vi ne razumete”. Tako je ovih dana izjavio, sav važan, sav državnički nabijen geostrateškim mislima:

„Predložiću da ceo Zapadni Balkan zajedno uđe u EU.“

Zvuči lijepo, gotovo poetski. Kao da su se u Briselu Ursula i ekipa samo to čekali — da im Vučić objasni kako se rješava evropska integracija Balkana. Kao da niko u EU do sada nije znao da postoji Zapadni Balkan. Kao da će se u hodniku EU Paralemnta prolomiti aplauz: „Evo ga, došao je Aleksandar, sinonim stabilnosti, mirotvorac i čovjek koji će ujediniti sve nesreće našeg regiona i uvesti ih u Evropu kao paket kilograma svježeg voća!“

Naravno, stvarnost je ponešto drukčija.

Jer, jedna je stvar šta Vučić govori pred kamerama, a sasvim druga ono što zna — možda ne svjesno, ali u onom podsvjesnom, istinitom, frojdovskom sloju. A tamo dobro stoji zapisano:

Srbija pod njim, pod njegovim rusofilima, pod onim uličnim falangama, pod Dodikovim bratstvom i onim Putinovim barjakom preko Terazija — neće u EU.

I neće ne zato što je Brisel zločest, ili jer Ursula mrzi srpski narod, ili jer je Evropa islamizovana, kako im objašnjavaju tabloidi. Ne, ne, ne.

Srbija neće u EU zato što — Srbija NE ŽELI u EU.

I tačka.

I tu dolazimo do suštine. Ako Srbija ne želi u EU, ako 70% populacije otvoreno ili prikriveno simpatizira Moskvu, ako se politika vodi kao da je Brisel produžena neprijateljska kancelarija, ako se mitinguje “za Srbiju i Rusiju”, ako su sankcije Putinu ravne nacionalnoj izdaji — kako onda Srbija može u EU?

Nikako.

Vučić to zna. Ali tu se otvara novi problem.

Ako on kaže: “Nećemo u EU”, onda pada maska 10 godina evropskog šminkanja. Pada “Evropska Srbija”, pada “put reformi”, pada lažna slika “mi smo faktori stabilnosti”. Pada sve ono što je mašinerija njegovih spin-doktora godinama gradila: tanak most između Brisela i Moskve.

A kad padne most — ostaje gola istina.

Zato Vučić mora da izmisli novu istinu, onu koja ga oslobađa odgovornosti. I tako se rodi ideja:

Ako Srbija ne može u EU — onda niko sa Balkana neće ući bez Srbije.

Jednostavno, zar ne?

Ako ne mogu gore, povući ću sve dolje.

Zato je predstava o “kolektivnom ulasku u EU” zapravo politički spin koji ima duboko psihološko ishodište: ako ja ostajem napolju, ostat ćete i vi! Ako ja ne mogu u društvo, razbit ću zabavu za sve druge.

To je školski sindrom patološkog lažova: svjesno izgovaraš besmislicu, vjerujući da će drugi povjerovati, a potajno znaš – istina tinja negdje iza tvojih bolesnih očiju. Onaj unutrašnji glas koji mu šapuće: “Aleksandre, nema ništa od EU. Ne zbog njih, nego zbog nas. Zbog naše politike. Zbog naše ljubavi prema Rusiji. Zbog medija. Zbog nacionalizma. Zbog Kosova. Zbog svega što glumiš da ne vidiš.”

I tako, umjesto da se suoči sa tim glasom, on izgovori rečenicu koja blokira sve ostale: “Primite nas sve zajedno!”

Čitav Zapadni Balkan.

U paketu.

U isto vrijeme.

I onda ti dođe Crna Gora i glasom premijera Milojka Spajića kaže mu onako uljudno, gotovo nježno, diplomatski pristojno, ali suštinski razoružavajuće:

„Mi ćemo vas tamo čekati već 2028.“

I tu se raspada cijela Vučićeva konstrukcija.

Jer, istina je vrlo jednostavna:

– Crna Gora može u EU 2028.

– Albanija čak i 2027.

– Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina čim završe svoj domaći zadatak.

– Kosovo isto, kada ga Srbija prestane tretirati kao koloniju.

Ali Srbija… Srbija ne ide nigdje.

Ni 2028.

Ni 2038.

Ni 2058. — dok god je Rusija uzor, dok god su sankcije izdaja, dok god se skandira “ne damo Rusiju”.

Vučićeva ideja zapravo znači ovo:

Ako Srbija neće u EU — onda niko sa Balkana ne smije u EU.

To je suština.

To je logika.

To je matematika beogradskog dvora.

A onda pita čovjek: ko su ti ljudi koji, prema Vučiću, “dobro reaguju” na njegovu ideju paketa? Ursula? Košta? Brisel?

Niko nikad nije čuo da je iko u EU rekao: “Divno, Aleksandre, ne primamo Crnu Goru jer vi nećete uvesti sankcije Putinu!”

To je izmišljeni auditorij, imaginarni prijatelji, politički plišani medvjedići kojima se povjeravaš kad nemaš realnog sagovornika.

EU je već rekla što misli:

Učinite reforme.

Uvedite sankcije Rusiji.

Uskladite se s evropskom spoljnom politikom.

Riješite/priznajte Kosovo.

Riješite medije.

Riješite kriminal.

I tek onda pričamo.

A Vučić, umjesto da priča o reformama, priča o “paketnom ulasku”.

Jer tako je lakše.

Njegov plan — bolje reći podsvjesni impuls — je jasan:

Ako je Srbija anti-EU, onda će u naručju svog rusofilskog svijeta sa sobom držati i sve susjede koji su još van Unije.

Da se ne desi slučajno da Crna Gora pobjegne.

Da Bosna i Hercegovina pobjegne.

Da Albanija pobjegne.

Da Kosovo ode daleko.

Da region prestane biti “naše dvorište”.

Jer, ako se region evropeizira bez Srbije — onda Srbija ostaje istorijski sama. I to Vučić politički ne može podnijeti.

Zato “paket”.

Zato “svi zajedno”.

Zato fantazija da će EU čekati Srbiju dok se Aleksandar dogovori sam sa sobom je li više voli Putina ili evropske fondove.

I tu dolazimo do finalne ironije.

Crna Gora mu je odgovorila najljepšim, najdiplomatskijim, najotmjenijim Spajićevim šamarom u istoriji regiona:

“Vidimo se u EU 2028. Mi navijamo da požurite.”

Od svih rečenica koje je Spajić izgovorio, ova je najbolja jer potpuno razotkriva Vučićev blef.

Ona kaže:

– Mi idemo.

– Vi stojite.

– Nećemo vas čekati.

– I nećemo da budemo taoci vaše politike.

To je kraj Vučićeve bajke o kolektivnoj integraciji.

Region neće čekati Srbiju.

EU neće čekati Srbiju.

A ni Srbija sama sebe ne može čekati, jer jedini ko je danas protiv EU u ovom dijelu Evrope – jeste sama Srbija.

Ne BiH.

Ne Crna Gora.

Ne Albanija.

Ne Kosovo.

Samo Srbija, zatočena između svojih mitova, svojih falangi, svojih prvosvetosavskih proroka i svojih moskovskih snova.

Vučićeva ideja da “svi zajedno uđemo” u EU zapravo je čista projekcija: ako ne mogu ja — neće niko. Ako tonem ja – nema plivanja za druge. Ako stojim ja – stoji cijeli Balkan.

Srećom, srBski Balkan više ne stoji.

A Srbija… Srbija će morati da odluči hoće li konačno krenuti — ili ostati u naručju ruskog sveta, gdje evropski voz ne dolazi, niti će ikada doći.

I to je istina koju ni Vučić više ne može sakriti, koliko god patološke bajke pričao.

(CdM, foto:Autonomija )