„Koji je to tačno društveni doprinos zločinke Biljane Plavšić? To što je Bošnjake nazvala „genetski deformisanim materijalom“ ili što je onomad iznad porušene Aladža džamije u Foči rekla, „kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?“ Ne možete staviti Majke Srebrenice u istu prostornu i vremensku ravan sa osobom koja je bila dio režima koji je tu tragediju omogućio! Ne možete!“

U zemlji u kojoj još nisu pronađene sve kosti ubijenih, u zemlji u kojoj majke i dalje kopaju po masovnim grobnicama kao po najdubljim ranama vlastitog života, neko je odlučio da ratnu zločinku Biljanu Plavšić ubaci u tuzlansku izložbu pod naslovom „Naša žena“.

Ne zato da se smirite.

Nego da shvatite razmjere tog moralnog sunovrata.

Naša žena ili ratni zločinac?

Jer ovdje se ne radi o pukoj kustoskoj grešci. Ne radi se o nespretnom „timelineu“. Ne radi se o akademskoj radoznalosti prema historiji. Radi se o jednoj duboko perverznoj ideji da se zlo relativizira i na koncu tretira kao društveni doprinos.

Da se krv opere kuratorskim rukavicama.

Da se ratni zločin pretvori u fusnotu nekakvog „ženskog aktivizma“.

Biljana Plavšić nije neka „kontroverzna ličnost“. Nije političarka s tek mrljama u biografiji. Nije žena o kojoj se može voditi salonska rasprava uz kafu i projektor.

Biljana Plavšić je ratna zločinka!

To je pravna činjenica. To je presuda međunarodnog suda. To je dio historije koji se ne može relativizirati ni muzejskim dizajnom ni birokratskim objašnjenjima.

Ta žena bila je dio entitetskog političkog vrha koji je konstruisao režim etničkog čišćenja.

Ta žena govorila je da su Bošnjaci „genetski deformisani materijal“.

Ta žena stajala je uz politiku koja je sistematski rušila džamije, protjerivala ljude i pretvarala čitave gradove u puste etničke laboratorije.

Sjetimo se njenog trijumfalnog komentara nakon rušenja Aladža džamije u Foči.

„Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?“

U toj jednoj rečenici sabrana je čitava ideologija genocida.

Grad bez džamija.
Grad bez muslimana.
Grad bez tragova drugog i drugačijeg.

Srušiti jednu džamiju već je zločin protiv kulture. Srušiti deset znači organizovanu mržnju. Srušiti stotine znači politički projekat.

A u RS-u u čijem je vrhu bila Plavšićeva srušeno je gotovo sve.

Hiljadu i više džamija!

I sada, trideset godina poslije, neko odluči da ženu koja je ideološki branila takav projekt postavi na izložbu o ženama koje su „gradile društvo“.

Ako je to gradnja, onda je Auschwitz urbanistički projekat.

Zamislite samo na trenutak paralelu.

Zamislite izložbu u Njemačkoj pod naslovom „Naša žena“, a na panelu Leni Riefenstahl kao pionirku propagande Trećeg rajha uz objašnjenje da je „bila važna ženska figura epohe“.

Ne bi prošlo pet minuta prije nego bi se čitava država digla na noge.

Jer Nijemci znaju jednu stvar: zlo se ne relativizira.

Ali Bosna i Hercegovina očito još vodi neku čudnu kulturnu politiku u kojoj se ratni zločin može ublažiti ako se dovoljno pažljivo napiše tekst na zidu muzeja.

Šta znači „neutralnost“ prema zločincu?

Iz Historijskog muzeja tvrde da se Plavšić ne glorifikuje nego „neutralno prikazuje“.

Neutralno?

Neutralnost prema zločinu je već moralni izbor.

Neutralnost između žrtve i zločinca nije neutralnost.

Jer kada se ratni zločinac pojavi u prostoru koji slavi društveni doprinos žena, tada sama arhitektura izložbe šalje jasnu poruku.

Poruku da je to dio istog narativa.

A to je groteskno.

Ne možete staviti majke Srebrenice u istu prostornu i vremensku ravan sa osobom koja je bila dio režima koji je tu tragediju omogućio! Ne možete!

To je kao da stavite vatrogasca i piromana u isti panteon.

I onda se čudite što ljudi izlaze šokirani.

Naravno da izlaze šokirani.

Jer postoji granica između historije i moralne perverzije.

Ta granica zove se odgovornost.

Biljana Plavšić jeste priznala krivicu pred Haškim tribunalom. Priznala je odgovornost za zločine protiv čovječnosti. Ali ne zato što je doživjela moralno prosvjetljenje.

Priznala je da dobije manju kaznu. Trgovina za slobodnu stražnjicu, što je u konačnici i uspjela.

Kasnije je to priznanje povukla i počela govoriti kako „nije kriva“.

I onda je, po izlasku iz zatvora, dočekana kao heroina u dijelu velikosrpskog političkog spektra koji i danas živi od ratne mitologije.

Ta biografija nema nikakve veze sa emancipacijom žena.

To je biografija ideološke arhitektice jednog zločinačkog projekta.

I zato je potpuno sumanuto da se njeno ime pojavljuje u izložbi koja slavi društveni doprinos žena.

Jer ako je to „naša žena“, onda se postavlja pitanje kakvo je to društvo.

Društvo koje ne zna razlikovati hrabrost od zločina.

Društvo koje ne zna razlikovati humanizam od genocidne politike.

Društvo koje vjeruje da se istorija može oprati terminom „timeline“.

A istorija se ne pere.

Ona se pamti.

Pamti se da je Aladža džamija srušena do temelja.

Pamti se da su čitavi gradovi očišćeni od svojih stanovnika.

Pamti se da su političari koji su vodili taj projekt koristili biologiju kao argument za etničko čišćenje.

I pamti se da su poslije rata pokušavali objasniti kako su sve to bile „historijske okolnosti“.

Ne.

To su bile političke odluke.

I zato je moralno neprihvatljivo da se takva osoba pojavi u prostoru koji afirmiše žene koje su gradile društvo.

Bosna i Hercegovina ima hiljade žena koje zaslužuju takav prostor.

Ljekarke koje su spašavale živote pod granatama. Profesorice koje su obnavljale škole. Aktivistkinje koje su branile ljudska prava. Majke koje su pretvorile bol u moralnu snagu.

To su naše žene.

Ne ratna zločinka koja je govorila o genetskoj inferiornosti čitavog naroda.

Kada društvo izgubi tu elementarnu moralnu orijentaciju, tada nastaje opasna zona u kojoj se zločin počinje tretirati kao historijska zanimljivost.

A to je prvi korak ka ponavljanju istorije.

Zato pitanje nije kako je Biljana Plavšić završila na toj izložbi.

Pitanje je mnogo ozbiljnije.

Kako je moguće da je nekome uopšte palo na pamet da ratnog zločinca stavi u kategoriju „naših žena“.

Jer između „naša žena“ i ratni zločinac stoji cijela civilizacija.

I ako se ta linija izbriše, onda se briše i granica između dobra i zla.

(Radiosarajevo.ba, foto: privatna arhiva)