“Zapravo, Knežević nije ništa novo rekao. Samo je kao i uvijek – bio iskren. Iskreniji od NGO jugoslovenske ljevice koja se zgražava nad svakom pomisli da Crna Gora, BiH, Kosovo ili Sjeverna Makedonija imaju pravo na punopravnu, evropsku, suverenu egzistenciju. Jer u njihovoj svijesti, Jugoslavija je bila najveći doseg civilizacije – ne zato što je bila socijalna država, nego zato što je Beograd bio centar, a Srbija tutor.”

Evo ga opet! Nije prošlo ni nekoliko dana od posljednje doze velikosrpske anestetik-doze, a Milan Knežević, taj vječiti glasnogovornik sentimentalnog četništva i jugonacionalizma na srpski pogon, ustaje iz političkog naftalina, briše prašinu s pokojnih đedova, njihovih kapa, krštenica i baca novu dimnu bombu: “Moji đedovi nisu ginuli za nezavisnu Crnu Goru, nego za zajednicu sa Srbijom.”

Eh, moj Milane, nije problem što ti imaš đedove-antifašiste. Problem je što bi ti da svi mi imamo tvoje poglede na đedove. A još je veći problem što đedovi, onako kako ih ti vidiš, nikada nisu postojali. Vi bi nekako voljeli da ti đedovi ustanu i uzviknu “brate crnogorski, nema države bez matice Srbije”!

Zajednica ili zavisnost?

I tako se Knežević, ne trepćući, uspinje na srpske obronke jugoslovenstva i viče: “Nisu ginuli za nezavisnu Crnu Goru!” A još manje su ginuli za Srbiju ili “zajednicu sa Srbijom”.

Nisu ginuli za ništa osim za oslobođenje od fašizma, nacizma i okupatora. Nisu ginuli za tvoju DNP viziju Crne Gore kao pokrajine – već za antifašističku, sekularnu i progresivnu Crnu Goru. Ali, jebi ga, kad se iz mrtvih partizana koji se ne mogu braniti istjera istorija, a ubace freske Svetog Save, onda čak i Trinaesti jul postane krsna besjeda u svetosavlju.

Jer da se ne lažemo – ono što Knežević zapravo kaže nije puka nostalgija za Jugoslavijom, već klasična srpskosvetska ideološka liturgija: “Nema vas bez nas.” Nema Crne Gore bez Srbije. Nema Bosne. Nema Kosova. Nema Makedonije. Sve što nije dio Srbije, jeste greška istorije koju treba ispraviti.

Smrtno im je žao kad nismo s njima

Tu dolazimo do najperfidnije zamjene teza. Knežević se, kao i kompletna plejada “prijatelja iz Srbije i okoline”, lažno predstavlja kao branitelj zajedništva, antinacionalizma i bratstva. Pa su mu partizani, eto, zapravo pravoslavci koji su išli u crkvu i znali da su Srbi. Genijalno. Znači, ako nisi Srbin i ne ideš u crkvu – nisi ni partizan, jel? I onda se čude što ljudi po Crnoj Gori konstatuju da je ovo što dolazi iz Beograda – klasična pakovana istorijska prevara.

Ali tu tek nastaje farsa – kad neko iz Crne Gore, BiH, Kosova ili Hrvatske kaže: “Mi možemo i bez vas”, odmah kreću etikete: “lokalni nacionalizam, fašizam, ustaštvo, sektaštvo, NATO-zapadni zavjerenici!” I to ne isključivo od Vučićevih botova. Ne! Taj refren horski pjevaju i NGO neradnici, post-Titove seniorke, crveni četnici, staljinisti, jugonostalgičari, i svi oni koji se i dalje nadaju da će se jednog dana iz Beograda, iz zgrade nekog budućeg CK-a, opet čuti: “Drugovi, bratstvo i jedinstvo – ali da znate, vi ste braća, mi smo tata.”

Kad Srbin sanja Jugoslaviju, Crnogorcu se smrači pred očima

Da je Knežević u nekom trenutku rekao: “Moji đedovi su se borili za slobodu Crne Gore u zajednici ravnopravnih naroda”, mogli bismo diskutovati. Ali ne. On kaže: “Moji đedovi nisu ginuli za nezavisnu Crnu Goru!” Pa zamislimo sad, recimo, nekog Miletu iz Užica koji ustane i kaže: “Moj đed nije gin’o za nezavisnu Srbiju, već za Jugoslaviju sa Crnom Gorom!” Znate li šta bi mu Vučićevci rekli? Da je izdajnik, plaćenik, strani agent. Pas, mačka i svi do 400 km daleko bi se odrekli Mileta kao što bi se Pavelić odrekao Dalmacije.

Ali kad Milan iz Podgorice pjeva o “zajednici sa Srbijom”, onda je to bratstvo, onda je to istorijsko sjećanje, onda je to “povratak korijenima”. A Crnogorcima koji se usude pomisliti da mogu sami, bez političkog tutorstva iz Beograda – za njih se sprema nova serija “istorijskih istina”, desanta na školstvo, mitropolski kurs “duhovnosti” i, po potrebi, bajoneta (za sad) na simboličkom nivou.

Srboslavija – vječni san imperijalne neuroze

Zapravo, Knežević nije ništa novo rekao. Samo je kao i uvijek – bio iskren. Iskreniji od NGO jugoslovenske ljevice koja se zgražava nad svakom pomisli da Crna Gora, BiH, Kosovo ili Sjeverna Makedonija imaju pravo na punopravnu, evropsku, suverenu egzistenciju. Jer u njihovoj svijesti, Jugoslavija je bila najveći doseg civilizacije – ne zato što je bila socijalna država, nego zato što je Beograd bio centar.

Zato im je od svih noćnih mora, najgora ona da negdje postoji moderna država Balkana – bez Beograda kao faktora. To ih probudi u znoju. I onda, kao što vampiri bježe od krsta, oni bježe od ideje nezavisnosti bez Srba.

A Milan Knežević? On je samo glas koji to kaže direktno. I zato je opasan. Jer ono što je kod NGO ljevice pasivna averzija prema “lokalnim nacionalizmima”, kod Kneževića je aktivni projekat: “Ako već niste Srbi, budite bar naši. Ako nećete da budete naši – niste ni za državae”

Zaključak? Đedovi su možda ginuli za slobodu. Ali Knežević koristi njihove kosti za ropstvo u krilu srpskog sveta.

Dok Milan Knežević iskapa svoje časne pretke, upotrebljavajući ih kao alat za poricanje crnogorske nezavisnosti, valja mu poručiti jasno i glasno: Vaši đedovi nisu ginuli da bi Crna Gora bila ničija pokrajina! Oni su, ako već hoćemo da se pozivamo na njih, ginuli protiv okupatora, fašista i svakog oblika imperijalizma. A vi danas, Milane, stojite rame uz rame s novim okupatorima – onima koji hoće da Crna Gora bude ono što vi već jeste: produžetak tuđe volje sa tek titularnom državnošću.

I neka vam to bude na dušu. Đedovima, ako ih stvarno slušate, već odavno zvoni u kostima.

(CdM, foto: privatna arhiva)