Sud Bosne i Hercegovine osudio je juče petoricu optuženih za zločine počinjene 23. jula 1992. u prijedorskom selu Zecovi na ukupno 59 godina zatvora, dok su ostali oslobođeni.

Kazne koje to nisu!

Ako znamo da je prema optužnici, na području Zecova ubijeno najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti – u samom selu 69, na drugim lokacijama 20 civila, u logorima na području opštine Prijedor 30 civila bošnjačke nacionalnosti, a ostali su ubijeni na drugim lokacijama i pod drugim okolnostima poslije progona možemo reći da ovo nije kazna, nego nagrada za zločine.

Kazne su, prema tome, pravno zaista gotovo nepostojeće. A nepostojeće su i faktički, no o tome malo kasnije.

Fikret Bačić smatra da je ovo žalosna presuda iako će kazna ostati upisana kao historijska činjenica za mjesnu zajednicu Zecovi, navodi portal Radiosarajevo.ba.

„Za jednu žrtvu, ubijenog u Zecovima dobili su 105 dana zatvora. Poštovano Sudijsko vijeće, ovo je žalosno. Iako je ovo historijski dan i činjenica za mjesnu zajednicu Zecovi, jer je ipak neko odgovarao, ali 105 dana po ubijenom. Postavio bih pitanje Sudu, Tužilaštvu BiH, svima koji se bave procesuiranjem ratnih zločinaca kao i ekshumacijama i pronalaskom vješto skrivenih tijela, posmrtnih ostataka: Kad će taj proces biti okončan?“

Podsjetiću vas to je isti onaj Fikret kome su zločinačke zvijeri u junu 1992. ubili 29 članova porodice. Da, dobro ste pročitali nije nikakva štamparska greška. 29 najmilijih ubijeno tek tako. Četnici su ovom čovjeku tako ubili djecu, ženu, brata, bratovu djecu, majku, snahe, amidže, amidžiće…

Da da to je isti onaj Fikret Bačić koji se vratio u Bosnu i Hercegovinu kazavši kako vjeruje u pravnu državu.

Došao je te 1998. da nađe i sahrani tijela svoje ubijene porodice. Bio je Fikret i istražitelj, i detektiv, i forenzičar, i strpljivi građanin. Išao je u Tomašicu, najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, ali tijela tamo nije bilo.

U međuvremenu, na dnevnoj bazi, susretao se sa ubicama svoje familije. Bile su to redom komšije, sa kojima se igrao u mladosti, sa kojima je išao na derneke, ispraćaje, utakmice i svadbe. Bili su to Srbi iz susjednog sela. Puna 31 godina slobode bila je pred monstrumima, dok je Fikret gledao svoj lični pakao. Promatrao ih je kako ljudske zvijeri idu u lov, pucaju oko kuće, kao te zlosretne ‘92, kako žive i podižu svoju djecu. A on, Fikret, sam sa svojom boli, svojim pobijenim u košmarnim snovima i jednim pozivom: naći porodicu i kazniti monstrume.

„Nismo se smjeli drugačije zvati i imati drugačija imena“, kazao je Bačić, dodajući da je očekivao da će Sud „izvući“ informaciju o masovnim grobnicama 640 Prijedorčana za kojima se i dalje traga.

Ali nije ni ovaj put!

I tako prođe jedan ljudski vijek u bolu i patnji. A danas, gleda Fikret kako mu ubice dobiše par mjeseci za svakog ubijenog člana njegove porodice i još 130 ostalih.

Ehej pameti, 105 dana po ubijenom čovjeku, da li je to kazna ili sprdnja s ljudskim kostima? Da li je to nagrada za zločin?

Od arhipelaga užasa koji su četnički monstrumi izveli tog ljeta 1992. godine u Zecovima može se napraviti ne roman, nego ogromna hrestomatija smrti.

No, ovaj tekst nije (samo) o tome.

Majka Hava i šest ubijenih sinova

Sjetite se Have Tatarević, majke kojoj je ubijeno šest sinova i muž, baš u Zecovima. Sjetite se, emocijama i pameću pojmite svijet bez Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i Havinog muža Muharema.

Ubijeni svi u jednom danu u Zecovima.

I opet je to premalo bola, ako bola može biti premalo, jer nismo ni zagrebli po površini zla koje je isijavalo tog ljeta u Prijedoru, Kozarcu i cijelom Potkozarju.

A šta imamo danas?

Imamo 11 ljudi, od kojih je samo pet osuđeno.

Imamo pet monstruma, koji su dobili nešto što nije ni k. od kazne. Preciznije, prvostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine osudilo je Dušana Milunića na 12, Iliju Zorića na 20, Zorana Stojnića na osam, Zorana Milunića na 14 i Ljubišu Četića na pet godina zatvora za zločine protiv čovječnosti zbog progona ubistvima, prisilnim preseljenjem i nečovječnim djelima.

Ovom presudom su Radovan Četić, Željko Grbić, Boško i Rade Grujičić, Uroš Grujčić te Rajko Gnjatović oslobođeni krivice.

Imamo…

Ne, nemamo!

Zvijeri neće odležati ni simboličke kazne

E sad počinje najgora noćna mora, koja se sanja otvorenih očiju, na javi. Nikoga mi nemamo, niti sud ima optužene i sad osuđene.

Jer…

Jer su sva petorica monstruma pobjegla, preciznije odšetala u Srbiju. Da, i to ste dobro pročitali.

„Za neke odranije znam da su se sklonili. Znam za Milunića da je već pobjegao prije mjesec dana. Znate da su u bjekstvu neki Prijedorčani koji su osuđeni i protiv koji se vodi postupak i da su se sklonili najvjerovatnije u Srbiju“, kazao je Fikret Bačić novinarima.

Kako prenosi agencija Patrija niko se od optuženih nije pojavio na čitanju presude, jer ti neljudi nisu u Bosni i Hercegovini.

„Svima je poznato da Srbija i Hrvatska slove za oaze čuvara ratnih zločinaca, te stoga i ne čudi da se spomenuti osuđeni i oslobođeni nisu pojavili na današnjem izricanju presude. Ovih pet osuđenih, ako već do sada nisu bili pobjegli u Srbiju, danas i definitivno jesu“ kazaće Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović.

I to je sva realnost.

Srbija kao i do sad, sigurna kuća za ratne zločince

Nakon što su zlotvori živjeli kao slobodni ljudi, tu pored nane Have Tatarević, tu pored Fikreta Bačića, tu pored rodbine svih ubijenih, sa više od tri decenije zakašnjenja dobili su nešto što nije ni nalik na kaznu, ali ni tu imitaciju kazne, po svemu sudeći, neće odležati jer su opet kao slobodni (ne)ljudi u Srbiji.

A Srbija ja kao i ko zna koliko puta do sad pokazala da je sigurna kuća za ratne zločince. Srbija je to Novaka Đukića što je ubio tuzlansku mladost, Srbija je to Svetozara Andrića osnivača monstruoznog logora Sušica u kome je ubijeno preko 1600 ljudi, Srbija je to Šešelja i svih ostalih nebrojenih monstruma.

Pa se samo postavlja pitanje, hoće li ubicama bošnjačke djece u Potkozarju biti rezervisani jutarnji ili večernji termini kod Marića na Happy Televiziji ili će biti gosti nekog rijalitija na Pinku.

A možda postanu i profesori, predavači, ne bi bilo prvi put da se tako nešto desi.

Ili najunosnije, možda izdaju knjigu o svojim krvavim pohodima. Sjetite se da je jednu takvu izdao krvnik Milan Lukić, onaj što je po Višegradu živu djecu palio i sjetite se da je knjiga promovisana u hramu Svetog Save. Bolesno ali istinito i realno.

Mogli bi ubica Zorić i ostali postati velike zvijezde u zemlji u kojoj policija čuva murale Ratka Mladića i kažnjava svako ljudsko biće koji baci jaje na zločinački portret.

Eto, to smo dočekali, tri decenije poslije.

Sva ona pobijena djeca Potkozarja iz ljeta krvavog 1992. nemaju ni groba, jer im se za kosti ne zna. A kako bi se moglo znati kad su premještani u sekundarne, tercijarne, pa i kvartarne grobnice.

A ubice, svjedoci-komšije šute sve ove decenije.

Za to vrijeme zločinci koji su se nakon svog krvavog pira nekažnjeno sprdali sa kostima ubijenih i preživjelom rodbinom, isti oni koji umjesto kazne dobiše nekakvu sramotnu smijuriju, sad se iz Srbije smiju na sve ovo.

Ipak, nije sve ni do zločinaca, malo je i do zemlje koja ih štiti.

Hoćemo li je zvati zločinačkom? Pamtimo li?

Do nas je!

(Radio Sarajevo, foto: Autonomija)