“Pavle Đurišić je Hitlerov orden zaradio zbog pedantne kolaboracije sa nacistima i italijanskim fašistima, zbog uloge u masakrima nad muslimanima u Sandžaku, zbog etničkog čišćenja, zbog zaklane djece, silovanih žena, spaljenih sela. E zato mu ološ danas podiže spomenik u nekad antifašističkoj Crnoj Gori!”

Ne bih sad o srpskom svetu, o silnim projektima srbizacije Crne Gore, o parama i idejama Crkve Srbije, i Beograda, i Banjaluke prema Podgorici.

No bi o nečem drugom. Znate li šta je zajedničko dalmatinskim Hrvatima i krajiškim Srbima?

To su narodi – ili bolje rečeno dijelovi naroda – meni jedini poznati u ovom dijelu Svemira koji trampe svoje antifašističko naslijeđe za jeftinu, polupoklonjenu ulaznicu u fašistički Disneyland. Hajdukovci, unuci i praunuci partizana sa Sutjeske, bez trunke stida uzvikuju “Za dom spremni!” dok ih duhovi djedova sa Zelengore šamaraju sa onog svijeta. A u krajiškim selima, gdje je svaki treći grob partizanski, gdje je svaka druga kuća oplakana zbog Jasenovca – pale se svijeće četnicima. Četnicima! Onima koji su ih izdali, prodali, predali ustašama u zamjenu za par njemačkih šnicli, nešto šume i par Hitlerovih ordena.

A kad pomisliš da se gluplje i luđe ne može – pojavi se Crna Gora.

Ona Crna Gora koja je u svom ustavu ponosno utisnula ANTIFAŠIZAM kao temeljnu vrijednost.

I gle sad – ta i takva Crna Gora podiže spomenik Pavlu Đurišiću.

Ne biste vjerovali da nije istina. A istina je.

U selu Gornje Zaostro, koje se već decenijama ponaša kao četnički privatni posjed, nekakva enklava pod kokardom-upravo se podiže spomenik četničkom koljaču, Hitlerovom odlikovanom saradniku i Nedićevom čovjeku – Pavlu Đurišiću.

To nije lokalna glupost, to nije spomenik na privatnom imanju. Ne, ne, ne! To je institucionalna kapitulacija pred fašizmom. To je krunisanje revizionizma, u srcu zemlje koja se nekad krvavo borila da ne poklekne pred nacizmom. I sad – kleči.

Zato ovaj spomenik ne treba nazvati “spomenikom Pavlu Đurišiću”. Treba ga zvati pravim imenom – Spomenik dobrovoljnom samoporazu Crne Gore. Ili još tačnije – Spomenik bezmudom, inferiornom, samouništavajućem antifašizmu koji umire u tišini i sramoti.

Jer kako drugačije nazvati državu koja (još uvijek) ne reaguje kad joj se pod nosom ili upravo na nosu podiže kip čovjeku kojeg je lično Adolf Hitler odlikovao Gvozdenim krstom? Gvozdenim krstom, braćo i sestre! Ordenom koji je visio na uniformama najgorih nacističkih krvnika širom Evrope.

Pavle Đurišić je taj orden zaradio – ne zbog “otpora komunistima”, kako sada mitomani pokušavaju prodati stvar – već zbog brutalne i pedantne kolaboracije sa nacistima i italijanskim fašistima, zbog uloge u masakrima nad muslimanima u Sandžaku, zbog etničkog čišćenja, zbog zaklane djece, silovanih žena, spaljenih sela.

To nije heroj. To je dželat. I to dželat sa diplomatskim pečatom Hitlerovog Rajha.

Ali, šta se desilo?

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, sa Joanikijem i Metodijem, uz blagoslov političkih litijaša, iz usta svetosavske teologije i uz finansijsko-moralnu logistiku Beograda – proglasila je Đurišića za “junaka”. I ne samo da su ga proglasili – nego su mu podigli spomenik.

A institucije Crne Gore?

Zatvaraju prozore da ne čuju smrad i ne vide buku.

Zato je veći problem od četničkog spomenika – reakcija (ili bolje rečeno, odsustvo reakcije) crnogorskog društva, crnogorske vlasti i crnogorskih intelektualaca.

Gdje su profesori, gdje su rektori, gdje su CANU-periferni akademici, gdje je Ministarstvo kulture? Gdje su oni koji su govorili da je Crna Gora drugačija?

A da, tu su. Eno, dobitnik nagrade “Miroslavljevo jevanđelje” Milutin Mićović, znan kao Joanikijev brat kaže, pa citiram:

“Ako sruše spomenik Pavlu, Đurišić će biti još veći!”

Bestijalna je ovo agresivno-pasivna poruka u stilu velikosrpske patetike, kojom se na pičkopaćenički način aludira da će koljač biti uzdignut u rang svetaca, ako država reaguje i sruši mu slomenik. Ne bi bilo prvi put da profunkcioniše velikosrpki mehanizam zamjene teza.

Jer da Pavle Đurišić danas silazi s neba, imao bi gdje da stane – u bronzanom sjaju, dok mu Joanikije ljubi ruku, a nagrađivani brat mu Milutin patetično klepeće četničke ode.

Zamislite sad da neko u Poljskoj podigne spomenik Oskaru Dirlewangeru, notornom nacisti koji je silovao, ubijao i palio sela po Bjelorusiji. Kakva bi bila reakcija Evrope? Ili da se u Francuskoj podigne spomenik Pierreu Lavaluu, kvislingu iz Višijevske Francuske?

Bilo bi revolta, protesta, međunarodnog zgražavanja. Još bitnije Poljska i Francuska to NE RADE i basta! Kod nas? Ćutanje. Ili još gore – klimanje glavom uz odobravanje i “tradiciju”.

Jer Pavle Đurišić nije samo istorijska antifigura. On je simbol. On je lakmus papir koji pokazuje koliko smo daleko skliznuli u revizionističko blato. On je upozorenje da fašizam više ne dolazi s čizmom, nego s odobrenjem mitropolijskim, amenom i tapšanjem po ramenu od strane “braće” iz Beograda.

On je, na kraju krajeva, ogledalo – ne Pavla Đurišića-njega najmanje, nego svih nas.

I zato ne treba šutjeti.

Jer ako Crna Gora ne zbriše ovaj spomenik sramote, neka zna da će ga istorija zbrisati. I ne samo njega – nego i sve one koji su šutjeli dok im se pred očima podizao spomenik Hitlerovom ordenonoši.

A kad već ne znaju u Crnoj Gori šta da rade s tim spomenikom, neka ga presele u Berlin. Tamo postoji muzej užasa – Topografija terora. Tamo Pavle Đurišić pripada – među ostale krvave kolaboracioniste Evrope, rame uz rame sa Kvislingom, Nedićem, Ljotićem, Mihailovićem i ostalim slugama Trećeg rajha.

Da se zna.

Za budućnost. Za opomenu. Za pamćenje.

Jer ko slavi fašistu, sam je fašista.

A ko šuti – saučesnik je.

Danas ćemo razabrati!

(CdM, foto: privatna arhiva)