I djeci je jasno da je biti Crnogorac u Nikšiću, pa još pokazivati da si Crnogorac, jednako izravnoj opasnosti po psiho-fizičko zdravlje. Duboko sam ubijeđen da se Crnogorci danas osjećaju slobodnije u Kinšasi, ma i u pomenutom Čačku, nego u ovakvom Nikšiću.

Šta je zajedničko Jeleni Marković, samohranoj majci troje maloljente djece iz Nikšića i Džamiji hadži Ismaila, koja je navodno pod protekcijom Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika Crne Gore?

Otkud crnogorska zastava u Crnoj Gori?

I Jelena i hadži Ismailova džamija su Nikšićanke, ali im nije mjesto u Nikšiću. Barem ako pitate arhitekte srpskog sveta, koje su došle baš u Nikšić da šilje onu četničku stvar uoči lokalnih izbora, a koji će biti poprište političke bitke imeđu svjetlosti i mraka svetosavskih, srpskih nacionalista.

Jelenina ”krivica“ je bila što je, pazite sad, na prozor nikšićkog stana u kome živi izvjesila zastavu, nećete nikad pogoditi čiju: Zastavu Crne Gore! Bože sačuvaj, otkud crnogorska zastava u Crnoj Gori jednoj Crnogorki?!

“Jesam li ja tebi rekao da makneš zastavu, ima da se seliš odavde! Džukelo jedna, okačila si ova govna”, samo su neke od uvreda koje je stanodavac uputio Jeleni Marković. Kako vidimo Jelena je kriva što vjesi zastavu svoje zemlje na prozor zgrade u kojoj živi, u gradu koji pripada Crnoj Gori. Jelena je i aktivistica Liberalne partije, što je opet nesumnjiv grijeh u ovakvom Nikšiću, kako se čini.

A, šta je sa Džamijom hadži Ismaila? Eto, i ona se upisala u kartoteku, u indeks i agendu srpskog srama, zavedena je na spisku arhitektonskih zdanja koje su u svojim grafit ofanizvama oskrnavili pročetnici. Nakon Podgorice, Berana, nakon Pljevalja i nikšićka džamija, ljepotica i simboil grada na Trebjesi došla je na red.

Transverzala Srebrenica-Nikšić

Pa piše na džamiji:

“Srebrenica“, kao vid srpskog trijumfalizma u genocidu, onda četiri ”S” kao segment velikosrpskog zapišavanja u svetosavskom krstu i na koncu ”Turci“, standardni terminološki repertoar kojim se četnici glasaju prije verbalne ili fizičke egzekucije muslimana na Balkanu. Op. Aut. sjetiti se Ratka Mladića i njegovog “turčenja“ Bošnjaka prije genocida u Srebrenici, tu umetnutoj na grafitu.

Nije Nikšić Srebrenica, niti je Jelena Marković tikva bez korijena, pa da je zastraše kojekakve protuve, jednako kao što je hadži Ismailova Džamija nadživjela ološ, pa će i ovo vrijeme zla, ali ostaje jedno pitanje, koje se kao mantra provlači svih ovih mjeseci i koje su često i autoru ovih redova poznanici postavjali:

– Je li, boga ti Bursać, jel’ Nikšić još u Crnoj Gori, ori se horski? Jeste, kako nije, barem je do sada bio, odgovaram naučeno.

Nikšić u Šumadiji?

No kako je krenulo i kako ekipe iz svih pravaca srpskog sveta šalju svoje skaute u Nikšić, grad sve više liči na predvorje kakvog Čačka ili Valjeva ili predgrađe Banjaluke ili Zemuna.

Na jednom ćošku Boško Obradović, Dverjanin i turbobustovani Vučić, “nada srBske“ opozicije uvezuje prosrpske snage po Nikšiću, na drugom ćošku crni džipovi bez tablica sa ljudima iz Srbije i BiH entiteta RS, krstare gradom, iznad zakona i nadzornih kamera i čuvaju Amfilohijeve cerade. Na trećem ćošku Vlado Mandić, Milan Nikolić, Predrag Rajić, Igor Dodik i resto Vučićevih i Dodikovih radnika-terenaca sve zajedno sa najbližim saradnicima Miodraga Dake Davidovića, njuškaju sve u 16.

Srpski svet se gradi, borba je neprestana, a ono malo naivnog svijeta gleda u čudu, ne vjeruje sam sebi, svojim mislima, svojoj svijesti i podsvijesti.

“Neće dati URA“, naklapa mantrično još samo par budala, dok se svijet jedne, nekada sekularne i antifašističke, građanske zemlje raspada u stvarnom vremenu.

I ne da ne vjeruje svjetina, nego ne čuje ni kad im Boško Obradović, ta ikona srpske desnice, javno poručuje da se zalaže za ukidanje granice između Srbije i Crne Gore i neko novo ujedinjenje (čitaj prisajedinjenje i okupacija Vol. 3)

Glava u pijesku, dupe u srpskom svetu

Žmiri narod i na predizborne tarifne modele uoči glasanja na lokalu, po kojima neočetnici nude od 100 evra po osobi, do 600 evra za familiju, a sve ne bi li i gruntovno uknjižili Nikšić u srpski svet.

Ne vjeruje narod ni kad im po tom istom Nikšiću grupa huligana pretuče mladića jer se veslio u kafiću, uz pogađate, crnogorske pjesme.

Ne vjeruje narod da se išta loše dešava ni kad huligani ispred pekare „Svaki dan“ na direktora bolnice, dr Iliju Ašanina prospu jogurt…

I tako dalje, što bi djeca rekla. A slabo ima dalje!

A i djeci je jasno da je biti Crnogorac u (još uvijek) crnogorskom Nikšiću, pa još pokazivati da si Crnogorac, jednako izravnoj opasnosti po psiho-fizičko zdravlje. Duboko sam ubijeđen da se Crnogorci danas osjećaju slobodnije i u Indijanapolisu i u Pertu i u Kinšasi, ma i u pomenutom Čačku, Valjevu ili Banjaluci, nego u ovakvom Nikšiću.

Ali tako je to, kad svi poput nojeva zabijaju glavu u svježe iskopan pijesak srpskog sveta i daju svoj doprinos unormaljivanju nenormalnog.

I zaista, zaista, da li je Nikšić u Crnoj Gori, nije više ni retoričko pitanje. A odgovor na njega je biti li ne biti i za crnogorstvo i za Crnu Goru, koja ako se ne odupre srbizaciji, a koja kao covid hara zemljom, može postati opet “drugo oko“ u glavi tog i takvog svijeta.

Naravno ono ćoravo, škiljeće i atrofirano oko koje je odavno izgubilo svoju osnovnu funkciju i koje ni vlasniku ne treba.

(Antena M)