Muslimani širom svijeta danas slave Ramazanski bajram, jedan od najradosnijih dana u muslimanskoj tradiciji kojim se obilježava kraj posta i mjeseca ramazana. Ramazanski bajram, koji obilježava kraj posta, i jedan je od dva najveća islamska blagdana, počeo je jutros, klanjanjem bajram-namaza u džamijama.

Posebno emotivnu bajramsku priču i čestitku uputio je danas na društvenim mrežama književnik i kolumnista portala Radiosarajevo.ba Dragan Bursać. Njegovu priču objavljujemo u cijelosti:

Znam je decenijama. I ovaj ramazan je ispostila. Tiho i neprimjetno. Nevidljiva ona u Odabranom mjesecu. I post joj je nevidljiv, a opet uzvišeniji od svakog drugog.

Ne priča, ne uzdiše glasno zazivajući Pejgambera da drugi čuju. Sama, udaljena, na silu rastavljena od prirodnog toka stvari, ona se u sebi, a za svijet i po svijetu sprema za Bajram.

„De, što se kriješ, lijepa si – najljepša zauvijek – nije to moje, nije to samo moja misao“, spetljah se.

A jeste, najljepša je djevojka bila i kad se zacurila i kad je prkosno prvu kosu ošišala u inat nekim zlim vršnjacima, što su je pitali, šta ti je to Ramazan i Bajram, toga nema, idi sa svojima. Najljepša je bila i kad se u mladu ženu pretvarala, pa mi lagala kako joj je sve lako, a do ljudi je što si otežavaju život.

Ljubav nije pokazivala razbacujući je okolo. Čuvala ju je za gladne kučiće i mačiće. Ulice su tada vrvjele djecom naših četvoronožnih sapatnika. A ona ih je hranila, sklanjala, čuvala. I kad bi ojačali, udomitelje bi im našla.

I praštala je. Činilo mi se svakom i svima. Ljut sam bio u svojoj muškoj sujeti i oholosti što prašta ovakvim kao ja, i još hiljadu puta gorim. Ja praštao ne bih, ponavljao sam joj dosljedno. A ona, samo osmijeh i sabur.

„I znaš šta mi je najgore bilo“, prva progovori. „Ono kad su mi rekli da me ti više ne voliš. E onda sam pala u sebi.“ Zajauka za sebe. „Nemam kome ni reći, ni pojadati se. A opet, znam da lažu…“

Skinula je masku, prvi put nakon dugo vremena. Pune usne ispod kojih niska bijelih zuba pozdravlja svijet pod njom i zelene oči koje ljepotom mogu nahraniti kosmos. Zaboravio sam koliko je lijepa. Čovjek najbrže zaboravi onu najbližu ljepotu koju voli.

Stegnuh joj ruku. Idemo posjetiti prvo mezarje. Više je njenih i mojih na onim svjetovima, nego na ovom bajramskom dunjaluku.

Nasmija se, uze me za ruku i povede. Ćutim miris mlade kiše u njenoj opranoj kosi.

Onaj je moja i ja njen. Zauvijek. Zove se Banjaluka.

Bajram Šerif Mubarek Olsun, dobri moji ljudi. Pozdrav od ove moje ljepotice i moje malenkosti cijelom svijetu!!!“

(Radio Sarajevo; foto: Autonomija)