Nema te državne institucije, tog pravnog okvira, tog međunarodnog autoriteta koji je uspio obuzdati Milorada Dodika u njegovom sumanutom rušilačkom pohodu kako su to učinili građani ove zemlje. Gdje su pale zakletve i zakoni, gdje su podbacile agencije i sudovi, podigla se svijest i savjest običnih ljudi-nas Bosanaca i Hercegovaca.

Jer pogledajte, samo pogledajte: od Zvornika, preko Srebrenice i Bratunca, Dodik očajnički traži plamen iz kojeg bi izveo svoj poslednji, ratni ples. Treba mu incident, makar i insceniran, treba mu zapaljena kuća, razbijen prozor, krv na asfaltu. Ne da bi zaštitio svoj narod, kako priča, već da bi spasio sebe. Njegova stražnjica je ovdje ugrožena, ne etnija, entitet i narod.

Ali nije dobio ono što je htio.

Nije dobio barikade, nije dobio pale mostove, nije dobio predratne punktove i osvetu.

Pobijedili su ga ljudi, umorni, napaćeni, iscrpljeni, ali svjesni da ne smiju opet u rat. Pobijedili su ga šutnjom umjesto vikom, razumom umjesto mržnjom, odlukom da budu ljudi umjesto bezlična, izmanipulisana masa. I neka je vječni naklon za tih 3,5 miliona heroja bosanskohercegovačkih, ostavljenih od države, ali ne i od sebe i ljudskosti.

Samo oni znaju koliko im je teško.

Trpe bijedu, trpe nepravdu, trpe posljedice trauma iz prošlog rata dok ih s TV ekrana ponovo napadaju slike iz aprila 1992. Samo oni znaju koliko je teško ne puknuti, ne povjerovati u priču da je jedini izlaz u krvi i oružju. Samo oni znaju koliko boli gledati Dodika kako izigrava Karadžića, a ne pasti u zamku da se na Karadžića odgovori svojim zločincem.

I nigdje, nigdje u svijetu ne postoji ovakav apsurd: u svakoj drugoj državi država postoji da urazumi građane. Samo u Bosni i Hercegovini građani urazumljuju državu.

A to je historijski presedan, nezapamćen u povijesti.

Od Altamire i pećinskih slikara, preko atinske agore, pa sve do modernih država, nikada obični ljudi nisu nosili toliki teret razuma na svojim leđima. Niti su drevni utemeljitelji Atine morali čuvati mir dok im se pred nosom ruši pravni poredak. Niti su građani Rima morali biti glas trezvenosti dok im vođe igraju svoju poslednju igru moći.

I ako se ikada bude birala ličnost godine 2025. u Bosni i Hercegovini, to neće biti političar, sudija, ambasador, general…

To ćeš biti ti, čitatelju, sa svojom porodicom.

Ti iz Bihaća, koji se sjećaš granata dok smiruješ svoje dijete.

Ti iz Banjaluke, koji svaki dan gledaš čovjeka koji prezire zdrav razum i ne uzimaš oružje.

Ti iz Trebinja, koji tražiš novog čovjeka na vlasti u moru neljudi.

Ti iz Tuzle, koji artikulišeš zlo i bacaš na njega tone dobra.

Ti iz Sarajeva, koji se ne dižeš na osvetu, iako bi imao pravo da je tražiš.

Sve si to ti. I svi smo to mi.

Ako izdržimo još desetak dana, ako izolujemo Dodikovu kliku – ako ih emotivno distanciramo, ako ih ostavimo same sa njihovom mržnjom, Dodik može sam da se privede. Može direktno u zatvorski blok Vojkovića, gdje će mu popularnost biti veća nego na ulicama Banjaluke, to vam garantujem.

I ako to nije pobjeda, onda ne znam šta jeste.

Ovi građani su zaslužili bolju državu. Možda građansku Bosnu i Hercegovinu. Unutrašnjim mirom je svakog sekunda čuvaju od ospoljenja rata i ja im se do neba klanjam.

I nema tog Dodika koji može poraziti ove ljude!

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)