Vidjeli ste sigurno fotografiju mlade djevojke kako sve sa majicom četničkog komandanta, zločinca, izdajnika i kvislinga Draže Mihailovića samozadovoljno pozira ispred spomenika Ljubu Čupiću u Nikšiću. Djevojka instinktivno pokušava skloniti pramen kose, dok na grudima Draža bleji u prazno. Istovremeno, Ljubo-narodni heroj, nasilno okovan crvenim cvijećem osmjehuje se na djevojku i ostatak svijeta.

I ne, nije ovo priča o četnik-djevojci, zaludjelom djetetu, koga su sistem, nakaradno obrazovanje i još nakaradnija politika odredile da se bruka u očima grada i slobodnog svijeta. Nije priča o njoj.

Osmijeh pod kojim se krije prezir za ljudska ništavila

Ovo je priča o Ljubu Čupiću, narodnom heroju, koji je prije tačno 79 godina, tu pod Petrovom glavicom strijeljan od strane četnika, istih onih što tada, a i sada – još je gore – pokušavaju odrediti sudbinu cijelog crnogorskog naroda. A za slobodni narod crnogorski najbolje bi bilo, ako se četnici pitaju, a mogli bi se pitati jako brzo i to baš u Nikšiću, da bude onako kolektivno strijeljan, kao onomad veliki Ljubo Čupić.

E taj Ljubo Čupić, kako reče za njega onomad Predrag Lucić, imao je osmijeh Slobodnog Čovjeka, sa tim osmijehom je izašao pred ništavni, a opet strašni četnički sud nikšićki, sa tim osmijehom je bodrio zarobljene drugove, sa tim osmijehom je stao pred streljački stroj, ispod tog osmijeha su izašle čuvene riječi i rečenice:

„Ja sam komandant partizanske čete i komunista! Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora, prezirem vas kao ljudska ništavila.“

Na koncu, taj, najzarazniji, najiskreniji i najslobodniji osmijeh SFRJ, taj najljepši od svih lijepih osmjeha, kriv je i za „Smijeh slobode“, nevjerovatnu tribinu pokojnog Lucića i još uvijek živog i zdravog Borisa Dežulovića, kojom je ovaj dvojac u Ljubino ime ništio gnojni nacionalizam i klerofašizam po ovim našim prćijicama.

Hoću da kažem, Ljubo Čupić nije samo simbol, tek puki maneken antifašizma, on je ozbiljna referentna i povijesna ličnost ovih prostora i nikako, ama baš nikako se ne može referisati samo na Nikšić.

Samo…

Samo, eto što je Amerikanac po rođenju, a Nikšićanin po porijeklu, i što su ga baš Nikšićani po drugi put sprdnja-fotografijom odlučili strijeljati. Prvi put je, može biti, Amerika ostala bez jednog od svojih ponajboljih pravnika, zarad istine, slobode i antifašizma.

Ovaj put ubijan je, ne ubijen simbolički, što je sa ove distance jedino moguće, jer mtrvom a živom Ljubi ne mogu ništa, ali je virtuelno strijeljanje pogubnije od hiljada smrti nepotrebnih istorijskih likova. Drugi put će, ne Amerika, no Crna Gora i Balkan, ako ga ubiju ostati bez samih sebe!

Perverzni, ponovljeni pokušaj ujedinjenja žrtve i ubice

Ruke Ljubine, okovane karanfilima, podno kojih je mlada i životna djevojka, trebale bi simbolizirati valjda ujedinjenje, perverznu kiborg-nakaradu partizana i četnika. Kobiva, jednaki su to „oslobodioci“. I jedni i drugi! I nema sad veze što su četnici fašističke okupacione sluge, a partizani heroji koji su ginuli za slobodu, u srpskom svetu je poodavno izvršena istorijska mitomanska revizija i mutacija.

Sa skupštinskih govornica, recimo u Banjaluci čujete kako su Banjaluku oslobodili partizani i četnici zajedno – opet nema veze što su prvi ušli u grad, a drugi su u tom momentu sa kolegama ustašama bauljali po Blajburškom polju. Jednako tako je u Srbiji u kojoj su se i Draža i Kalabić i Đujić i ostali sjakači slobodnim stilom odavno preselili u „dobre momke“ i kao takvi se izučavaju u okviru školskih programa iz nakaradnih udžbenika istorijskih.

Eto, ostala im je Crna Gora, svježe četništvom osakaćena, ostao im je datum i godišnjica strijeljanja narodnog heroja Ljuba Čupića, e da bi strijeljanog i asasina izjednačili i doveli u istu simboličku, ali još više ideološku ravan.

Kad se ubica i žrtva zamijene, pitajte Zvicere

Žrtva i ubica postaju isto-ne? Bogami, neće se desiti, ali bi moglo.

Nije prvi put!

Pitajte Zvicere kako se izjednačavaju ubice i ubijeni. Još bolje, pitajte Zvicere kako heroji u borbi protiv okupacije svoje zemlje postaju nevidljivost jedna, a ubice „stvoritelji i ujedinitelji“.

Pitajte majku Anđu Zvicer, pitajte suprugu Zagorku, pitajte sestru Planu, pitajte brata Vidaka, pitajte onda troje Petrove malodobne i zapaljene djece, koji u plamenom ognju nestaju ima tome 101 godina. Na koncu pitajte Petra Zvicera, čiji je jedini grijeh slobodna i nezavisna Crna Gora.

Mrtva usta ne govore, a nisu ni tad.

Nestadoše tako i Petar mu i porodica u vatri velikosrpske agresije, da se nikad više za njih ne čuje i da im ni danas ne daju ulicu u Crnoj Gori.

Srpski svet… e taj srpski svet je sličnu sudbinu namijenio i Ljubu Čupiću, kome se pod plaštom „pomirenja“, ubica i ubijenih sprema deložacija iz istorije, sa ulica i trgova. Pa je ono cvijeće u njegovim rukama nasilu gurnuto u bronzu, oproštajno, posmrtno cvijeće nadolazećih četničkih snaga ovaploćenih u djevojci sa Dražom podno Ljuba.

A ovaj put se za Ljubino preživljvanje, ne pita ni djevojka, ni Draža, ni četnici – Bogu i Marksu hvala. Pitaju se najdirektnije građani Nikšića i cijele Crne Gore.

Samo da se zna – zajedno pod barjak, cvijet i plašt, u istu misao i rečenenicu ne idu Draža i Ljubo Čupić.

U pamet se, narode crnogorski, da se ne začudiš gdje ti nestade Ljubo Čupić i ko ga to drugi put strijeljaše.

(Antena M)