“Slikovnica sa bajkom “Dogodine u Prizrenu“ završiće na polici pored bajki “Dogodine u Kninu“ , “Dogodine na Cetinju“ i “Kad se vojska na Kosovo vrati“. Igrom slučaja sam nakon Knina poslovno išao na Cetinje, pa u Prizren. Nisam čekao “dogodine“. Tajna je da morate imati važeći pasoš, da se ponašate kao ljudi, a ne kao zvijeri i da ne maštate o srpskoj vojsci i tenkovima na tuđoj zemlji.“

Srbijanska izdavačka kuća “Dobro dete” prije nekoliko mjeseci je objavila ilustrovanu knjigu “Dogodine u Prizrenu – San o slobodi” za djecu uzrasta 10 + koja se može pronaći u svim bolje opremljenim knjižarama, dječijim radnjama, crkvenim prodavnicama u Srbiji…

Priča o deluzivnom snu

Pročitali ste sigurno ovu vijest, prevrnuli očima i nastavili skrolati dalje bespućima interneta. A zapravo riječ je o najopasnijem vidu preumljavanja, onom koje se čini na djecom. U ilustrovanoj knjizi, prepunoj nacionalističke patetike, dječak iz svoje sobe upada u katatoničan san, a tamo čudesa- da ne mogu biti veća pojašnjava izdavač:

“U njegovom snu srpski specijalci upadaju u Pećku Patrijaršiju i Dečane da bi sprečili njihovo uništenje dok ne stigne glavnina vojske. Naši osvajaju Gazimestan, Gračanicu i Prištinu i slikaju se pred praznom američkom bazom Bondstil. On jasno vidi suze radosnice kod dece i vojnika u oslobođenom Orahovcu, konačno oslobođenje svih naših svetinja i trijumfalni ulazak srpskih tenkova u carski Prizren.“

Ponavljam, tako izdavači opisuju dječiji san-još jednu velikosrpsku bajku, kojom se truju djeca. Zanimljivo je da se u grafičkim rješenjima poseže i za Kozacima, koji se bratime sa srpskim specijalcima hitajući valjda na Kosovo ravno.

Rat kao preduslov za bolesno maštanje

A šta je problem sa ovom knjigom, osim što je puka velikosrpska propagandna fikcija? Pa problem je što bi za realizaciju ove fikcije bio neophodan Treći svjetski rat, ali bez upotrebe nuklearnog oružja u kome će Rusi na svojim tenkovima izbiti na Dunav (kako nagovještavaju u vlažnim snovima srpski nacionalisti) dok protjeruju američke i ostale NATO snage iz Bondstila.

Ili bi za realizaciju bajke i dječačkog sna (sic!) bilo neophodno da se napravi neki mali, lokalni rat, za koji se Srbija specijalizirala, pa da se onda uvezu Kozaci ili Vagnerovci ili kojekude ruski plaćenički otpad, kao što je i rađeno devedesetih u Bosni i da se onda svi tako stušte na Kosovo.

Dobro, neću ulaziti u dalju eksplikaciju ludila, ali je činjenica da se ovakvim mantrama za djecu, onu najmlađu- rat, onaj budući normalizuje u narativnom, ideološkom i povijesnom kontekstu. Jer kad dijete čita o prošlom ratu, to je stvar mitomanije.

Ali kad dijete čita o budućem ratu, upakovanom u slikovnicu, to je već teren nacističke propagande. Iste takve slikovnice o “krvi i tlu“ “rasi i naciji“ “istroijskoj nepravdi koju treba ispraviti“ su kolale Njemačkom tridesetih godina prošlog vijeka, pa svi znamo kako se to završilo. Upamtite, samo je korak od stiliziranog, stripovskog ratnika koji se bori za “svoju djecu“ do gasnih komora Aušvica i paklenih fabrika smrti u Dahauu, Mathauzenu, Treblinki, Jasenovcu…

Vojislav Šešelj za osnovnoškolce

Poseban par rukava je što je ovo “dječije štivo“ legalno i što se može naći na policama svih većih knjižara u Srbiji, a uskoro očekujem ovu umotvorinu i diljem srpskog sveta (čitaj u Crnoj Gori i RS-u).

I da je to tako, svjedoči nesmetan rad izdavačke kuće “Dobro dete“, koja već ima u prodaji knjige „Srpski junaci – Od Kosovskog boja do Košara“ za djecu uzrasta 8+; kao i „Košare – novi Kosovski boj“ i „Srbi protiv NATO od 1991. do 1999. godine“.

Što bi se reklo Vojislav Šešelj za osnovnoškolce. Legalno, legitimno i kako se čini poželjno u ovoj današnjoj Srbiji, otrgnutoj od realnosti, u državi koja je odavno izgubila tlo pod nogama i koja na pogonsko gorivo mitomanije i ideologije velikosrpstva hita u naručje ruskog svijeta. Ko negira genocid i veliča ratne zločince- dobije stipendiju i studentski dom, ko izmišlja fikciju za djecu o ubersrBstvu-štampaju mu knjigu.

Vojska je već na Kosovu, u čemu je problem?

I da se razumijemo, nije to samo i jedino stvar Srbije. Odavno po RS-u i Crnoj Gori niču grafiti sličnog sadržaja kao iz naslova knjige. Evo vidimo u Podgorici se pojavio sramni grafit “Kad se vojska na Kosovo vrati” ispisan na Njegoševom spomeniku. Neko se pita, hoće li reagovati gradski oci? Primijetio bih da možda i hoće iako se većini smije brk, jer se suštinski slažu sa autorima grafita.

Ali jedno pitanje, zašto bi neko u Crnoj Gori pisao nostalgično “Kad se vojska na Kosovo vrati“, kad je Crna Gora, kao članica NATO pakta formalno na Kosovu, a i praktično ukoliko uslijedi poziv može poslati svoje trupe koliko sutra? A da, ne misli se ovdje na crnogorsku, nego na srpsku vojsku, koja u bajkovitoj konkvistadorskoj agendi ima i vraćanje na Cetinje, u Budvu, u Nikšić i ostale crnogorske toponime kao onomad 1918. I da nije sve samo bajka, sjetite se popova Crkve Srbije, koji su prije dvije godine na nasilnom ustoličenju Joanikijevom, unutar zidina Cetinjskog manastira pjevali “Kad se vojska na Kosovo vrati“. Nije sve slikovnica, nešto je i tužna opetovana povijest preumljavanja Crne Gore i Crnogoraca.

Ali realnost okruženja, realnost prisustva NATO pakta, realnost činjenice da će ovaj dio svijeta uprkos staljinistima, srednjičarima i putinofilma svih sfera pripasti Zapadnoj civilizaciji koliko god se jadnici na terenu trudili da kažu drugačije, govori nam da će slikovnica sa bajkama “Dogodine u Prizrenu“ završiti pored bajki “Dogodine u Kninu“ i “Dogodine na Cetinju“ i “Kad se vojska na Kosovo vrati“.

Igrom slučaja sam nakon Knina poslovno išao na Cetinje, pa u Prizren. Nisam čekao “dogodine“. Tajna je da morate imati važeći pasoš, da se ponašate kao ljudi, a ne kao zvijeri i da ne maštate o srpskoj vojsci i tenkovima na tuđoj zemlji.

(CDM, foto: Autonomija)