Granična policija Bosne i Hercegovine obavijestila je građane da na graničnom prelazu Rača ne postoji rampa.

Ponovit ćemo još jednom, za one u zadnjim redovima: Rampa. Ne postoji. Na graničnom prelazu.

I sad, dok se mi masovno hvatamo za glavu i pokušavamo shvatiti šta to tačno znači, zašto je uopšte bitno postoji li rampa ili ne, bjegunac i osuđenik Milorad Dodik mirno prelazi (valjda) istu tu nepostojeću rampu, i nestaje u Srbiji. Pišem “valjda“ zato što ni novinari, a još manje Granična policija i ostale institucije ne znaju ili nisu spremni da kažu kako to mistično Dodik šparta između država.

A pomenute institucije – umjesto da ga privedu – raspravljaju i prepiru se s medijima o tome je li ta nepostojeća rampa bila podignuta ili spuštena. Alan Ford in vivo, tu oko nas!

Kako da podignete rampu koja ne postoji i kome je to uopšte bitno?

Ovo pitanje zvuči kao početak lošeg vica, ali kod nas je dio državne politike.

Dakle, prema izvorima sa terena, pet neobilježenih vozila pod rotacijom, bez zaustavljanja, prošlo je 25. marta oko 18:30 sati kroz Granični prelaz Rača na izlazu iz Bosne i Hercegovine za Srbiju. Koristili su VIP traku, graničari ih nisu zaustavili, rampa je bila podignuta. A onda Granična policija BiH, valjda da ne bi ostala dužna medijima, saopštava da ta rampa ne postoji.

Izvinite, gospodo, zašto je uopšte tema da li je rampa bila podignuta ili spuštena i ima li je ili nema, kad je jedino važno kako i zašto je bjegunac Milorad Dodik mirno napustio zemlju? Ili se pravite da ne razlikujete bitno od nebitnog, što je definicija gluposti itekako znate, što znači da sve nas koji vas finansiramo pravite budalama.

Od Sremske Rače do Tel Aviva preko Beograda

Dodik nije pobjegao tek onako. Njegov bijeg je precizno isplaniran. Da budem semantički precizan, Dodik uopšte nije pobjegao. Elegantno je otišao. Sve sa pratnjom. Helikopterom ili službenom limuzinom, nebitno je.

Prva stanica: Beograd.

U Beogradu se pridružio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću na ceremoniji obilježavanja godišnjice NATO-ovog bombardovanja, za koje niko ili rijetko ko u Srbiji da pojasni zašto se dogodilo. Ključni trenutak: stajanje pored ruskog ambasadora, demonstracija „srpskog jedinstva“ i poruka da su Srbija i Republika Srpska neraskidivo vezane u srpskom svetu pod patronatom ruskog sveta. Praktično, Dodik je želio da se pred kamerama prikaže kao nezaobilazan faktor na Balkanu, neko koga se ne smije dirati.

Dodik nije želio testirati koliko bi Srbija bila spremna da ga zaštiti ako Interpol stvarno krene u akciju, pa je nastavio dalje. Zato je idući korak bio: let za Izrael iz Beograda.

Zašto baš Izrael? Dva su razloga: sigurno utočište – tu su Dodikovi prijatelji, izraelski ultradesničari koji nemaju ništa protiv Dodikovih nakana i stavova; politički poeni – susret sa izraelskim zvaničnicima daje mu međunarodni legitimitet i pokazuje da nije baš potpuno izolovani igrač. Još uvijek.

I tako, dok su institucije BiH pokušavale shvatiti šta se uopšte desilo na Rači, Dodik je već bio hiljadama kilometara daleko, smješkao se u Tel Avivu i radio na svom imidžu nezaustavljivog političara.

Kad institucije otvoreno građane prave budalama

Nego, vratimo se na stvar: ovo nije ni prvi put da se suština problema zatrpava besmislenom i bizarnom raspravom.

Suština: čovjek pod sankcijama, lokalnom potjernicom i optužnicom ilegalno prelazi granicu; bizarna rasprava: je li rampa bila podignuta ili spuštena?

A mi, građani, posmatramo ovaj nadrealni cirkus na kome bi nam i Montipajtonovci pozavidjeli i pitamo se – da li nas Granična policija namjerno pravi budalama ili su oni sami toliko nesposobni pa ne shvataju koliko su izigrani? Preciznije, doslovno svi mi plaćamo taj cirkus. I još preciznije: mi plaćamo državne službenike da nas štite od Dodika i takvih kao Dodik, a oni štite njega. Pro bono valjda. Ili ipak o našem trošku?

Bjegunac koji ne postoji

Da farsa bude potpuna, nakon što je Dodik prešao granicu, Granična policija BiH kontaktirale je kolege iz Srbije i pitala ih, pazite sad, da li su primijetili kolonu vozila koja je upravo prošla?

Da vam još jednom pojasnim, oni koji su bili zaduženi da zaustave Dodika i da ga ne puste preko granice, nego da ga uhapse, pitaju kolege sa druge strane granice znaju li šta o svemu ovome. Ovo ne možete izmisliti, sve i da hoćete.

„Nemamo nikakve informacije o tome“, odgovaraju srbijanski graničari.

Naravno da nemaju.

Kao što na Rači nema rampe, tako očigledno u Srbiji nema ni Dodika. Preciznije, nema ulaza Dodika u Srbiju. Ima Dodika, ali nema zabilješke da je ušao u Srbiju. Ludo, zar ne? Nestao je u eteru, ispario, dematerijalizovao se kao u jeftinom SF filmu, pa se pojavio u Beogradu.

Ne postoji, pa opet postoji.

A ako ne postoji kad ga trebamo goniti, kako ćemo ga onda goniti?

Država koja ne postoji

I na kraju dolazimo do suštine – kad bjegunac nesmetano prelazi granicu, kad policija koja treba da ga spriječi umjesto toga ga štiti i pokriva, a nepostojeće rampe postaju glavna tema, onda je pravo pitanje: postoji li uopšte država?

Jer, ako pravna država Bosna i Hercegovina postoji, kako je onda moguće da Dodik nesmetano odlazi i dolazi kako mu se ćefne?

Kako je moguće da institucije umjesto hapšenja organizuju PR kampanju za njegovo opravdavanje?

I kako je moguće da najveći problem u ovom slučaju nije bjekstvo pod optužnicom, već ublehaško pitanje o postojanju rampe?

Sud BiH traži međunarodnu potjernicu – hoće li Dodik opet nestati?

U međuvremenu, Sud BiH je izdao naredbu za raspisivanje međunarodne potjernice za Miloradom Dodikom i Nenadom Stevandićem, nakon što je Tužilaštvo BiH dostavilo prijedlog. Ali, kako iz Suda pojašnjavaju, raspisivanje potjernice je u nadležnosti Interpola.

Drugim riječima – Sud je rekao svoje, saprao je sa sebe odgovornost, ali da li će iko nešto preduzeti, to je već druga priča.

Stevandić se, doduše, već vratio u BiH – istim onim metodama kojima je i otišao, izbjegavajući zakonom propisane procedure. Dakle, možemo pretpostaviti, ako potjernica ne stupi na snagu, da će i Dodik, vrlo brzo, jednostavno ušetati nazad u zemlju. Možda opet preko Rače. Možda opet kroz nepostojeću rampu. Ili će se zadržati na neodređeno vrijeme u Beogradu ako se aktivira potjernica. Moramo nagađati, kad država ne radi svoj posao.

A ako neko od novinara pita zašto nije dosad uhapšen, institucije će vjerovatno reći da ga nisu vidjele i da je to pitanje izlišno (sic!).

Možda zato što ne postoji.

Baš kao ni država koja ga traži, a ne traži ga i moli Boga da ga ne nađe u tom netraženju.

(Al Jazeera, foto: privatna arhiva)