Predlagao sam, naravno u sarkastičnom tonu, da se Milorad Dodik kandiduje za srbijanskog premijera. Onako, za kafansku dosjetku, za status na društvenim mrežama. Kad ono – međutim. U srpskom svetu nema te lude hipoteze koja ne bi postala luda realnost. Evo danas: razmatra se opcija da Dodik bude kandidat za predsjednika Srbije.

Pa da se ne lažemo – može i pobijediti. Zašto da ne? Napisao bih: „I luđe stvari su se dešavale“, ali nisu. Ne, ovo je vrhunac apsurda i logičan slijed raspada jedne političke zajednice koja nikad i nije postojala kao zajednica, već kao geto vođen voljom jednog čovjeka i njegovih satrapa.

Nakon Bosanca Vučića i njegove ekipe, red je da Bosanac Dodik sjedne tamo gdje je Vučić sjedio. To je valjda prirodni tok stvari u balkanskoj političkoj verziji teatra apsurda. Srbija, dakle, u kontinuitetu proizvodi predsjednike koji nikakve veze s njom nemaju osim pasoša i mogućnosti da prodaju maglu o „srpskom svetu“.

Da sam zloban i da ne poštujem onih 0,2 posto čestitih Srbijanaca koji se još uvijek ne valjaju u blatu nacionalizma, rekao bih: eto divnih vijesti! Eto političkog Disneylanda, gdje će Dodik, čovjek koji je sankcionisan, politički mrtvac u BiH, dobiti šansu da vaskrsne kao novi „otac nacije“ u Beogradu.

Ali nisam zloban. Zato kažem: Srbiju nakon Vučića može zadesiti još veće zlo. Može joj se desiti Dodik. A to je, ako ništa drugo, logična kazna za dvodecenijsko lagodno življenje u Vučićevom limbu – u stanju koje nije ni diktatura, ni demokracija, nego nešto nezabilježeno u političkoj filozofiji i geostrateškoj realnosti.

Evo slike: Vučić, koji ne može da bude ponovo predsjednik, vraća se na mjesto premijera. On, dakle, ostaje glavni režiser, a na scenu gura Mileta Dodika, čovjeka čiji je politički opus stao u jednu rečenicu: „Ako nema para, ima inata“. A para nema, ostao je samo inat.

Zvuči suludo? Naravno. Ali u zemlji u kojoj se svako drugo veče tuku studenti, hapse klinci, u kojoj se svaka druga riječ opozicionara podvodi pod „terorizam“, to je zapravo najnormalniji tok događaja.

I tako, dok se Srbija davi u represiji i protestima, u kojima policija premlaćuje sopstvenu djecu, politički vrh zemlje ozbiljno dogovara Dodikovu kandidaturu. Kao da je riječ o državničkom potezu, a ne o reality formatu „Veliki brat srpskog sveta„.

Pa zamislite samo inauguraciju: himna, šajkače, gusle, a na bini Dodik i Vučić. Jedan Bosanac predaje vlast drugom Bosancu, dok Porfirije blagosilja, a publika u transu kliče kako Srbija nikad nije bila veća.

I onda se neko začudi kad se kaže da Srbija tone sve dublje. Ne, ljudi – Srbija ne tone. Srbija pleše. U kolu apsurda, na rubu političke provalije, gdje je moguće da Dodik postane predsjednik države koja ga je uvalila, koristila i potrošila.

To nije satira. To je ozbiljna politička opcija. I zato danas, u ime zdravog razuma, valja ponoviti: da, u Srbiji je sve moguće. Čak i to da Milorad Dodik postane predsjednik Srbije.

A kad to i postane – vjerujte – tek će se vidjeti koliko je Vučić, onakav kakvog ga znamo, bio „blaga verzija“ nacionalističkog ludila.

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)