U srpskom svetu već se priča o “novim Principima i Obilićima“, koji su “život dali za Srbiju na Kosovu“. Ni riječi o terorizmu, ni riječi o ubijanju drugih, ni riječi o naoružavanju paravojnih formacije, ni riječi o Crkvi Srbije u čijim je prostorijama nađen zastrašujući arsenal oružja, na kome bi pozavidio i najjači kolumbijski narkokartel, ni riječi o ubijenom kosovskom policajcu. Srbija jeste sponzor terorizma.

Sedmica prođe, ali dan žalosti za srbijanskim terorstima nikako! I u tom danu žalosti stoje kao jedan i Vučić sa kamarilom gaulajtera, i tzv. opozicija i RS, i ogroman dio srbijanskih medija. Žaluju se neljudi koji su u terorističkoj akciji ubili policajca i ranili još jednog.

Normalno bi bilo očekivati dan žalosti zbog pogibije policajca

Kada bi se neki neobaviješteni čovjek ili vanzemaljac spustio u skupštinu bh. entiteta Republika Srpska u Banjaluci i kada bi čuo da je prije sjednice upriličen minut šutnje zbog “tragičnih događanja na Kosovu“, kazao bi kako je riječ o hvale vrijednom civilizacijskom činu odgovornih ljudi, koji na ovaj način pokazuju svijetu kako se sa pijetetom odnosi prema ubijenom kosovskom policajcu Afrimu Bunjakuu.

Kada bi taj isti čovjek ili svemirac, koji nema kontekst niti znanje o velikosrpskoj, rasističkoj politici otišao u Beograd i tamo vidio kako se sprema Dan žalosti zbog “nemilih dešavanja“ opet na Kosovu i kako je Vlada Srbije za srijedu proglasila dan žalosti, a sve zbog “tragičnih događaja“, opet bi pomislio kako je riječ o duboko empatičnom činu jedne zemlje.

Jer, zaista, kako drugačije postupiti nego danom žalosti obilježiti mučko ubijanje policajca, čuvara reda u jednoj nezavisnoj, susjednoj zemlji od strane terorističke grupe.

Ali kada bi tom narečenom, neutralnom promatraču neko kazao da se ne proglašava dan žalosti ili minut šutnje zbog ubijenog policajca, nego zbog ubica, zbog srpskih terorista, koji su naknadno u razmjeni vatre sa vlastima nastradali, zavrtjela bi mu se svemirska osa oko etičkog centra i glasno bi upitao uz nekakvu psovku, čekajte, da li je to stvarno moguće i normalno?

Normalno nije, ali je itekako moguće.

Naime, i vlasti u Srbiji danom žalosti, i entitet Republika Srpska minutom šutnje pokazuju puni pijetet prema četiri ubijena terorista, koji su nastradali, kažem, u razmjeni vatre sa kosovskim policajcima, nakon štu su im ubili kolegu, ranili još jednog, a onda u klasičnoj talačkoj krizi doveli u opasnost živote drugih ljudi.

Što se tiče ubijenih, a kako prenose kosovski mediji, radi se o Igoru Milenkoviću, Bojanu Mijailoviću i Stefanu Nedeljkoviću. Sva trojica su iz Zvečana, dok je identitet četvrtog teroriste (za sada) nepoznat.

I tu zapravo dolazimo na početak priče.

Velikosrpska mašinerija laži opet stupa na scenu

A početak priče govori o srpskoj mašineriji laži, obmana, spinovanja i dovođenja u zabludu zdravog razuma. U toj mašineriji, koja uništava logiku, žrtve postaju zločinci, a zločinci i teroristi heroji. Patern-obrazac je poznat iz ratova devedesetih u kojima su najveći krvoloci, poput Karadžića i Mladića, kao i njihovih krvavih izvršitelja na terenu postali heroji srpskog naroda, koji se “samo branio“, naravno ubijajući druge i drugačije, dok su žrtve nevidljive ili im se pripisuju sva zla ovog svijeta.

I sad je sistem laži potpuno isti, pa po srbijanskim televizijama sa državnom frekvencijom već kruži priča o “našim Principima i Obilićima“, koji su “glave položili na oltar domovine“. Ni riječi o terorizmu, ni riječi o ubijanju drugih, ni riječi o načinu naoružavanja i finansiranja paravojne, formacije, ni riječ o Crkvi Srbije u čijim je prostorijama nađen zastrašujući arsenal oružja, na kome bi pozavidio i najjači kolumbijski narkokartel ili osrednja vojska.

O tome se ne priča, jer se to ne uklapa u narativ o “golorukoj srpskoj nejači“, a to je narativ kojim se višedecenijski služi srpska propagandna mašinerija, a koja od koljača stvara instant-heroje i junake beogradskih i ostalih fasada srpskog sveta.

U tu “goloruku srpsku nejač“ spada, bez svake sumnje i doskorašnji potpredsjednik Srpske liste Milan Radoičić koji je, gle čuda, preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost za teroristički napad u selu Banjska na sjeveru Kosova. Taj pripadnik nejači, ima vilu na kojoj bi mu pozavidio i Pablo Eskobar na jezeru Gazivode na kojem su se onomad lomila koplja za “svetu srpsku zemlju“. Čuj mene vilu.

Ali hajmo mi dalje, hajmo pogledati malo širu sliku u kojoj se jedna suverena država-Kosovo, pretvara u neku vrstu velikosrpske mitske kolonije, koju nekad neko treba vratiti u “njedra Srbije“, ne bi li se ispunila kosmička ili Božja pravda (sic!).

Srbija bi Kosovo bez dva miliona Albanaca

Zamislite situaciju u kojoj bi Srbija hipotetički zauzela Kosovo s bezmalo 2 miliona domicijelnih Albanaca? Pitam, da li bi ih ta država Srbija uključila u pravni i politički sistem i da li bi dozvolila da Aljbin Kurti kao vođa najjače partije na njenom tlu bude premijer Srbije?

Naravno da ne bi!

Vidite, o tome se radi? Srbija bi Kosovo bez ljudi koji žive na Kosovu. Ako želite da znate kako bi to Srbija “riješila”, sjetite se Srebrenice, Ovčare, Prijedora, Kozarca, sjetite se Batajnice, Šljivovice i sve će vam biti jasno! Uvijek postoji “konačno rješenje“.

E upravo zato ubijeni kosovski policajac Afrim Bunjaku ne postoji za srbijansku javnost. On je tek jedan “šiptar“, niževrijedno ljudsko biće, koje hoda “svetim srBskim Kosovom“ i za koga je najbolje da ga nema. I njega zaista i nema u vijestima zemlje Srbije i pratećeg srpskog sveta. Jako teško ćete doći do njegovog imena, čak i ako na srpskom googlate, jer ubijeni kosovski policajac koji zaslužuje dan žalosti, jer njega nema. On je čak i digitalno dehumanizovan i na najvećem svjetskom pretraživaču, dok su ubice- teroristi za manje do 24 sata postali novi heroji ove i ovakve Srbije.

Dan žalosti za ubijene srbijanske državne službenike

I nema sumnje da se u Vučićevim medijskim kuhinjama već uveliko piše scenario za neke izmaštane “Heroje iz Banjske“, koji su se uzdigli u “nebesku Srbiju“, a koji su suštinski klasični teroristi na državnim jaslama Srbije. Pitanje je dana kad će teroristi osvanuti na freskama Crkve Srbije.

Pa onda u perverznom čitanju i ima smisla što im je Srbija obilježila smrt danom žalosti, jer ne biva svaki dan da jedna zemlja ostane bez nekoliko svojih državnih službenika. A oni za svog života to jesu bili. Državni službenici Republike Srbije. Kao onomad Ratko Mladić, kao onomad Škorpioni, kao onomad sve ubice u policijskim, vojnim i paravojnim uniformama zaključno sa Legijom, Arkanom, Kapetanom Draganom. Jer svi su jednako primali plate, bili osigurani i imali beneficirani radni stažu u Beogradu.

Nevidljiva opozicija i intelektualci

E o tome se radi!

Za to vrijeme srbijanska opozicija glasno šuti, slažući se većinski sa namjerama, idejama i odlukama vlasti u Beogradu, pokazujući da zapravo suštinski nema niti postoji nekakva srbijanska opozicija.

A intelektualci?

Pa recimo redovni profesor beogradskog Univerziteta Miloš Ković, koji je onomad pozivao doslovno “da mladost gine za Kosovo“, sad navodno usplahireno mantra kako će neko “morati biti odgovoran za pogibiju mladih ljudi“.

I to srbijanska javnost sve guta, kao najslađe bombone. I tako decenijama.

I onda kad se poslože sve kockice i puzle u mozaiku užasa, zapravo je posve logično što Srbija i RS danom žalosti ili minutom šutnje pokazuju čemu su vjerne i šta su njihove moralne vertikale i životni putevi.

A da je drugačije?

Da je drugačije odavno Balkan ne bi bio bure baruta, sve države bivše Jugoslavije bi živjele jedan koliko-toliko normalan život, a Srbija bi za početak znala ono što zna cijeli svijet-gdje su joj državne granice i da država Kosovo nije njena unutarnja jedinica, kao ni entitet Republika Srpska, kao ni Crna Gora.

Dok to ne dopre do, kako se to kaže, običnih ljudi u Srbiji, bojim se da će kult slavljena terorista u srpskoj historiji biti nastavljen još jače i u budućnosti. A tu onda nema sreće, ne samo za Srbe nego za sve narode koji imaju (ne)sreću da graniče sa državom Srbijom i njenim apetitima.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)