U tamnom nacionalističkom vilajetu koji se odaziva na ime Republika Srpska, u Banjaluci-nekadašnjem gradu, policija je uhapsila aktivistu i lidera pokreta ReStart Stefana Blagića.

Zašto? Pa, zato što je Blagić organizovao „protest bez ljudi“, na kome su glavni učesnici bili igračke, jer je ljudima odavno zabranjeno okupljanje u nekadašnjem gradu. Mladić je ovim „okupljanjem“ plastičnih figurica pokušao objasniti sav apsurd parapolicijskog entiteta.

Iako nije bilo ljudi, policija je naredila razlaz Blagiću i igračkama, a potom je uhapsila aktivistu. Dva policajaca su ostala da čuvaju igračke. Da se ne razbježe, pretpostavljam.

Igračke, raziđite se

I nije to sve tako naivno kako se čini. Recimo, zla panda, vjerovatno agent iz Federacije, nosila je veliki transparent „Vratimo trg“. Doduše, transparent je bio ćirlilični, ali dobro znamo da je to iz Bakirove kuhinje. Jer, svaka prava plišana panda pravoslavna zna vrlo dobro gdje joj je mjesto i zna da je Trg mjesto za Cecu, Jecu, ostale pevljake i, naravno, za Dodikove predizborne šou programe, a ne nekakva demokratska okupljanja.

Ova, da je tako nazovimo, balijska panda ili banda, što da ne, odazvala se na Blagićev poziv i svojim prisustvom uznemirila poštene Banjalučane, koji vrlo dobro znaju u kojoj pandi leži zec, pa nisu nasjeli na ovu provokaciju dalekoistočnog rođaka mrkog medvjeda.

A kad smo kod egzotičnih igračaka-demonstranata, tu je bio i jedan maleni dinosaurus, zapravo beba dinosaurusa, vjerovatno tireksa, ako je suditi po plišanim zubima. Taj maleni, ali zeleni, eheej, zeleni odrpanac, sabajle je uznemirao stanovništvo grada na Vrbasu, noseći transparent veličine tri sa dva centimertra, na kojem je pisalo „Nisam ja ničija igračka“.

Čuj, nije on ničija igračka?! Otkud mu pravo i drskost da ustvrdi takvu jeres? Pa dobro se zna da je u Republici Srpskoj svako nečija igračka. I šta hoće reći mali, podli dinosaurus, da je nekakva nezavisna, odmetnuta, nevladina igračka? Da misli svojom plišanom glavom, gluho bilo, a ne, kao i svaki ostali stanovnik Republike Srpske, pardon, kao i svaka igračka ordinarna, da ide po mišljenje u partijsku centralu.

Naprosto je bio sevap uhapsiti zlog dinosaurusa.

Ne manje opasan bilo je plastično prasence, koji je nosilo transparent na kojem je pisalo „Nisam ovca ni prase, ali nisam niti jedan od 55 hiljada“, aludirajući na govor prečasnog Milorada Dodika u kojem je spomenuo 55.000 svojih glasača u Banjaluci, za ražnja spremnih. Mislim figurativno, dabome.

Mačak i kauboji

I kako da policija shvati ovog prasca od plastike i 100 grama težine nego kao čistog provokatora, koji je u službi Blagića i Soroša izašao da podigne bunu i ustanak, među finim svijetom, koji posve normalno čeka naredne izbore, pa da u miru poskida janjce i prasiće sa ražnja i glasa za vrhovnog Baju. Očigledno je ovaj prasac-plaćenik i opozicioni prasac, jer atakuje direktno na vlast, što bi rekli priučeni novinari, poziciju.

I, na koncu, tu je bio slon, pravi pravcati slon od spužve i pamuka, koji je, sav onako nadobudan, nosio transparent „Nas možete kupiti u prodavnici igračaka, a ne na izborima“. „Šta mu ovo znači?“, misli se ponosna policijska glava, pa mu iz amigdale misao skoči u frontalni koretks: „O, sunce ti poljubim, pa ovaj slon hoće reći da smo svi mi potkupljivi na izborima, a on, eto k’o nije. Uhapsiti odmah gada jednog spužvastog. Tu je došao da rije i podriva pravni i institucionalni sistem Republike Srpske!“

I kako onda, kako policija da ne reaguje na ovako otrovan, dobro organizovan, veliki neprijateljski skup? I, da se razumijemo, bilo je tu i par plastičnih kauboja, jedan mačak, jelen i Kapetan Kuka lično. Samo oni nisu nosili transparente, što ne znači da nisu opasni.

Pa to je čitava kamarila dobro naoružanih igračaka, instruisanih od kojekavih bjelosvjetskih službi, koja se dobro organizovana stuštila na naš Trg Krajine. Oni bi da diraju srpstvo sveto, lik i djelo Milorada Dodika i najveću tekovinu ove vlasti – zabranu bilo kakvog okupljanja… Neće moći ove noći, drugovi i drugarice igračke.

I zato je sa punim pravom onaj provokator Blagić uhapšen, a igračke su ostale pod stražom dvojice najjačih policajaca.

Tužna strana ogledala

Nego, neko će se zapitati, a šta je sa Banjalučanima? Banjalučni su, vidite, odavno p(o)stali igračke u svojim malim zatvorima od stanova. Čekaju da ih gazda, rasijani dječak od stotinu i kusur kilograma, izvadi iz polica i da ih svake dvije godine gurne ispred nekih kutijica u kojima će te žive dvonožne igrače zaokružiti ime dječaka od šezdeset i nešto ljeta, koji se zove Mile, pa da im sudbinu kroji naredne dvije decenije. Najmanje.

Eto, to su Banjalučani, manje potentne nedemokratske igračke, sa manje kuraži od ove pande, svinje, krokodila, zeca i slona…

Odavno je ovaj vilajet postao ogledalo izvrnuto i parasvijet samog sebe, u kojem jedan čovjek sa desetak igračaka navodno diže „bunu“, dok se građani, zarobljeni i sakriveni iza zakona o zabrani okupljanja, smiju. A ne znaju da se smiju sami sebi, svojoj nevolji i jadu, ne znaju da se smiju jednom sistemu koga hrane glasovima, sistemu koji je protjerao sve nesprsko, a sad se hanibalski ostrvio na srpske dvonožne igračke.

Da nije žalosno, baš bi bilo smiješno. A smiješno odavno ništa nije. Ni ovaj Blagić, ni grupa Pravda za Davida, koja, posustala i malobrojna, još uvijek ukazuje na ubistva po gradu, ubistva djece, nije smiješno niti rastjerivanje igračaka, jer igračke, na žalost, jesu najvitalniji dio ovakvog bolesnog društva.

A znate li šta je najapsurdnije? To što se na Blagićevom protestu bez ljudi okupilo više ljudi nego što će ih ikada biti na Dodikovom političkom predizboirnom skupu koji će se dogodine održati na istom ovom mjestu.

Valja nama ovako svaki dan, sa 200.000 igračaka oko sebe.

(Al Jazeera)