„Ako vam je četnik Đurišić ponos, onda vam je fašizam vjera. Ako vam je „mladi major“ himna, onda vam je genocid tradicija. Ako su vam Delije primjer, onda vam je stadion poligon za buduće zločine. Zato, da ne bude nesporazuma – klub se može odmah prozvati Mlad Četnik. I neka se tako zove, pa da region zna s kim ima posla. A i Delije ne bi imale ništa protiv. Dapače!“

Evo rijetke situacije u svjetskoj povijesti sporta: nekadašnji partizanski, antifašistički klub, ponos borbe protiv fašizma, vlastitim rukama i vlastitom voljom skinuo je sa sebe antifašističko naslijeđe, hitnuo ga u blato, urunirao se po njemu i pažljivo ga umačio u čistokrvni, tvrdokorni, crnokošuljaški fašizam. Dobrovoljno. I uz osmijeh.

To se, dame i gospodo, upravo desilo sa navijačima Crvene Zvezde. Popularne Delije, danas s ponosom i uglas veličaju – četničkog koljača Pavla Đurišića. Naravno nije to od juče. Preumljavanje traje četiri decenije s punim „uspjehom“.

Delije dakle, ne jednom, ne u pijanom zanosu, nego organizovano, planski, sinhronizovano, i – pazite sad – dvaput u isto vrijeme, na dva kraja „srpskog sveta“ skandiraju u čast koljačkog zločinca.

Prvi čin – Beograd. Na stadionu, usred nogometne utakmice, preko tribine se razvija transparent sa citatom iz četničke pjesme:

„Đurišiću mlad majore, ti si ponos Crne Gore, Crne Gore i Srbije i sve širom Srbadije.“

Nije to lapsus. Nije to ironija. To je otvorena, javna, planska himna u čast ratnog zločinca. Simbolički rafal u čelo svakog antifašiste, svake žrtve i svake porodice kojoj je Pavle Đurišić „skratio muke“ 1943. u Pljevljima, Bijelom Polju, Goraždu, Foči… I sve to dan nakon što je u Beranama otkriven njegov spomenik, koji su mještani ekspresno premjestili u crkvu da ga „vlasti ne diraju“.

Drugi čin – Herceg Novi. Na Kanli kuli, pod egidom „humanitarnog“ koncerta za Srbe na Kosovu, Fondacija Delije Crna Gora i Mitropolija crnogorsko-primorska (ko bi rekao?) priređuju istu predstavu. Opet „Đurišiću mlad majore“. Opet Pavle na transparentu. Opet isti refren mržnje. I opet ista šutnja organizatora na pitanje – zašto?

Ništa nije slučajno. Ni mjesto, ni vrijeme, ni izbor zločinca. Pavle Đurišić nije „kontroverzna ličnost“ nego dokazani koljač. Bliski saradnik Draže Mihailovića, arhitekta masovnih zločina, čovjek koji se u službenim izvještajima hvalio brojem ubijenih „Turaka“ – što je tadašnji kod za Bošnjake i muslimane. Planski, metodično, ideološki. I baš takvog lika danas slave navijači kluba koji je nastao iz antifašističke tradicije.

E sad, neko će reći: „Ma to je folklor, ponijela ih pjesma.“

Folklor?! Ako je genocid folklor, onda su i masovne grobnice etno-sela, a spaljena sela – turističke atrakcije. Ako su klanja žena i djece „tradicionalna pjesma“, onda nam ne treba ni kulturna baština ni obrazovni sistem – dovoljno je da djeci pustimo ovaj transparent umjesto udžbenika historije.

Ironija je gorka: Crvena Zvezda, klub koji je nosio ime po crvenoj petokraci, simbolu borbe protiv nacizma, danas na tribinama proizvodi fašističku ikonografiju. I ne, to nije eksces „marginalne grupe huligana“. To je postalo mainstream. To je normalizirano. To prolazi bez kazne. To je državni odnosno pandržavni i crkveni projekat.

Herceg Novi je, eto, svjedočio „humanitarnom“ koncertu. Humanitarnom – za koga? Za djecu na Kosovu, kažu. A usput da ih naučimo da Pavle Đurišić nije zločinac nego „ponos Crne Gore i Srbije“. Da se antifašizam prekraja, da se fašizam pere i da se genocidna ikonografija vraća u opticaj pod izgovorom „pomoći braći“.

Problem, znate, nije samo u Beogradu. Nije ni samo u Herceg Novom. Problem je što ovakve slike ulaze u javni prostor i ostaju bez sankcija. I što se svaki novi transparent, svaki novi koncert, svaka nova „pjesma“ pretače u legitimaciju politike koja već postoji – politike koja sanja nove pohode, nove „spiskove“ i nove „statistike“.

Politička analitičarka iz Podgorice Biljana Jovićević je to odlično primijetila ukazavši na problem „običnog čovjeka“ koji svojom šutnjom to omogućava:

„I ovdje su od ovih jasnih i glasnih fašista, mnogo veći problem ovi koje vidite kako se prave da se to njih ne tiče – tzv. iznadsituaši! Da ne bude zabune – ti mirni neutralni građani koji su „samo došli na koncert“ su oni koji omogućavaju širenje i metastazu fašizma…“

I zato – evo vam završnog šamara, bez rukavica:

Ako vam je Pavle Đurišić ponos, onda vam je fašizam vjera. Ako vam je „mladi major“ himna, onda vam je genocid tradicija. Ako su vam Delije primjer, onda vam je stadion poligon za buduće zločine. I nemojte se čuditi kad vam djeca, koja danas pjevaju „Đurišiću mlad majore“, sutra budu marširala u crnim uniformama, s kokardom na čelu i spiskom komšija u džepu.

Zato, da ne bude nesporazuma – klub se može odmah zvati Mlad Četnik. I neka se tako zove, pa da region zna s kim ima posla. A i Delije ne bi imale ništa protiv. Dapače! Jer gore od otvorenog fašizma je samo fašizam maskiran u „humanitarnu pomoć“, „tradicionalnu pjesmu“ i „navijačku strast“. A kad fašizam opet dođe – a evo ga već na kapiji – nemojte reći da niste vidjeli transparente i čuli pjesme. Bio je crno na bijelo. I crveno na bijelo. I crno na crveno.

(Radiosarajevo.ba, foto: privatna arhiva)