“Sami ste donijeli odluku da odete od nas 2006. godine. Mi smo rekli da je u redu, vaša slobodna volja. Jedino što nismo očekivali je da ćete samo dvije godine kasnije priznati nezavisnost Kosova. I sad, prošlo je 16 godina, pa da se okrenemo budućnosti. Da li hoćete to da kažete Ukrajincima sutra u Dubrovniku?”, pitao je Vučić pobjedonosno u Tivtu, istresajući se i na novinare direktno, ali i na građane Crne Gore posredno.

Zapravo, jedino je pitanje zašto taj mrzitelj svega crnogorskog hoda po tlu Crne Gore? To je pitanje za sve one u Crnoj Gori koji i nakon svega submisivno gledaju u Beograd i Vučića. To je najviše pitanje za one koji se, kobajagi, čude Vučićevom histerisanju na tlu Crne Gore, a kao korisni idioti srpskog sveta sa UROM i ostalim privjescima omogućili su još prije četiri godine stvaranje ovakve klime.

Ali to je već do građana iste te Crne Gore koji moraju – ako hoće – prepoznati taj kukolj.

A sad na stvar!

Dakle, formalno-logičkim zaključivanjem iz drugog razreda srednje škole dolazimo do jednostavne konkluzije – da bi se nešto od nečega otcijepilo, mora biti sastavni dio tog nečega.

A koliko je poznato svakom ljudskom stvoru koji ima dvije funkcionalne sive ćelije između dva uva, Crna Gora NIKAD nije bila dio Srbije. Niti će ikad biti. Crna Gora je, ako Vučić misli na 2006. godinu, bila dio zajednice sa Srbijom, kao što je prije toga bila dio zajednice od šest republika i dvije autonomne pokrajine u SFRJ sa svojim derivatnim imenima, kao što je opet prije toga bila na silu dio zajednice SHS s derivatnim imenima. Prije toga – kraljevina i kneževina.

Jednom rječju, ako povijesno-katolički pogledate – nikad dio Srbije.

Ali ima nešto duboko bolesno, posesivno, devijantno i opsesivno u srpskom poimanju realnosti i povijesti na Zapadnom Balkanu u kojoj svi, ama baš svi srbijanski susjedi duguju nešto Srbiji.

Srbija je imala je izmišljenu histeričnu aferu “odlaska” i sa Slovenijom, i sa Hrvatskom, i sa BiH, i sa Kosovom, i sa Makedonijom, a prijeti i Vojvodini. Zapravo, Srbija i dan-danas misli da je Jugoslavija bila njen dio, a ne obratno. Cijela Srbija (čast izuzecima) tvrdi kako joj Jugoslavija nešto duguje, a ne obratno.

A povijesničari, od ljevice do desnice, u toj istoj Srbiji neće, ne mogu, ne smiju otvoriti oči i glasno kazati da, da nije bilo Jugoslavije, Srbija bi nakon Drugog svjetskog rata kao saveznik Sila osovine najvjerovatnije bila rasparčana i ratnim reparacijama uništena. Pa bi, umjesto inicijativa da se Tito i partizani protjeraju iz Beograda, trebalo u svakom gradu podići zlatno znamenje Brozu. A četnici, da su opstali, Čerčil – da, baš onaj Čerčil, bi Srbiju izručio na luzersku stranu povijesti, pa bi o njoj danas pričali kao o nekakvom reliktu prošlosti.

A spominjanje Ukrajine, Ukrajinaca i hipoteza na tu temu malo je mnogo u zadnja dva dana da bi bilo slučajno. Juče, prekjuče, onaj Popović prijeteći građanskim ratom – danas Vučić.

Ako išta znam, znam da u srpskom svetu nema slučajnosti.

Ako još nešto znam – znam da su države poput Slovenije i Hrvatske koje su uradile propisan razvod braka, a ne “odlazak od” Srbije, danas žive ljepše, bolje i civilizovanije od onih koji još uvijek submisivno strepe od Vučića i Vučićevih.

Za kraj, još Vučićeve bolesne patetike. On je tako u Tivtu kazao kako je primijetio “oduševljenje u crnogorskim medijima zbog posjete 

hrvatskog predsednika Zorana Milanovića pripadnicima hrvatskog naroda” u Crnoj Gori, najavivši kako će uskoro posjetiti Srbe na teritoriji Crne Gore.

“Siguran sam da ćete podijeliti takvu radost i oduševljenje, baš kao što ste je podijelili i posjetom Zorana Milanovića njegovom narodu. Uveren sam u to. Znam vas odlično, zato izražavam to uvjerenje”, poručio je Vučić u nekom histeričnom transu.

I ja sam uvjeren da će građani Crne Gore biti oduševljeni Vučićevom posjetom Srbima onog momenta kada srpski svet bude kao i hrvatski svijet u regionu. Preciznije, kada ga ne bude bilo.

(CdM, karikatura: STUPS)