Dragan Čović ovih dana koristi svaku priliku da sablazni javnost. Preciznije, medijskim prostorom koji dobija pokazuje ono što svako realan odavno vidi i zna – on je produkt stare HDZ-ove škole koja Bosnu i Hercegovinu vidi kao ratnu stečevinu UZP-a, u najboljem slučaju izdijeljenu na tri gotovo samostalna dijela.

‘Čast domovinskog rata’

Tako je, u svjetlu svog “hrvatstva”, Čović iskoristio priliku da posjeti mostarsku promociju knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića. Naravno, nije mu smetalo što je na promociji i što uveličava skup u čast zločinca; dapače, sam je kazao kako mu je Ćorić stari prijatelj, ali ima tu nešto još gore.

Čović kaže: “Ja Valentina znam prije rata, u ratu i poslije rata, i opet to nije ključna stvar zašto sam došao. Ja sam predsjednik Hrvatskog narodnog sabora. Jedno od ključnih stvari u strategiji HNS-a je očuvanje vjerodostojnosti o domovinskom ratu. Očuvati čast domovinskog rata i čast svih naših branitelja”.

Pa ovdje treba postaviti, prije svega ljudsko, a ne samo ideološko pitanje, da li to Čović, sve zajedno sa HNS-om, podržava ratne zločince i da li je “čast domovinskog rata”, kako reče, zapravo nominalna podrška ljudima koji su činili najstrašnije zločine. Ako ćemo shvatiti bit udruženog zločinačkog pothvata, čini se da je baš Čoviću potpuno i iskreno jasno kako bez zločinaca nema ni Herceg-Bosne, niti na koncu njega u funkciji ultimativne političke moći nad hrvatskim narodom u BiH, koji je, očigledno je to svima, (p)ostao talac HDZ-a.

I ne osvrće se pretjerano Dragan Čović ni na jasne kritike međunarodne zajednice predvođene Amerikom, koja jasno i glasno kaže preko Američke ambasade u Sarajevu da se Čović hvali evropskim putem BiH, a onda odaje počast jednom ratnom zločincu. Preciznije, “Čovićevo javno iskazivanje podrške osuđenom ratnom zločincu je anatema za evropske vrijednosti koje on navodno zastupa”, tvrdi Ambasada SAD-a.

Eventualna crna lista

Kako vidimo, osim zgrožene domaće javnosti, konačno je i međunarodna zajednica predvođena SAD-om sabrala dva plus dva (nije da nije znala) i jasno i glasno kazala da su priče o “europejcu Čoviću” samo politički mjehur od sapunice u koje više doslovno niko ne vjeruje.

Sa druge strane, čini se da Čovića apsolutno ne pometaju kritike, kako domaće javnosti i gotovo svih političara, osim njegovog ahbaba Milorada Dodika, tako i svih stranih faktora, osim onog ruskog.

A zašto je to tako? Pa zato što je u BiH američka crna lista siguran put do uspjeha (vidjeti pod Milorad Dodik), a sa druge strane, veliko je pitanje da li će i hoće li uopšte Dragan Čović, sve dok je pod tutorstvom Plenkovića i uslovljavanjem Hrvatske BiH na putu EU, dopasti kakve sankcije. Što, ponavljam, Draganu Čoviću stvara poprilično komforan manevarski prostor da ucjenjuje sve i svakoga: Trojku uslovljava izmjenama Izbornog zakona, a međunarodnu zajednicu južnom interkonekcijom. Jednom riječju, zajedno sa Dodikom, on je taj koji odlučuje hoće li BiH krenuti putem ka Briselu ili će tavoriti u blatu političkog, nacionalističkog nihilizma.

Čiji je Stari most?

O Čovićevom tumačenju Izbornog zakona malo kasnije, ali ovdje ne mogu da se ne osvrnem na njegov doživljaj Mostara, pogotovu Starog Mosta, još tačnije, kako to Čović doživljava i komentariše navode bivšeg prvog čovjeka Mostara Safeta Oručevića, koji je kazao da očekuje od Hrvata da se izvine za rušenje Starog mosta.

“To je moj Stari most. Kome da se ko izvini za rušenje Starog mosta? To će morati objasniti gospodin Oručević. Bošnjačkom narodu? Njemu? Udruženju? Građanima Mostara? Samom sebi? Jedni drugima? Ja sam i za to da se izvinimo jedni drugima ako treba. Još jednom vrlo jasno – to je moj Stari most, ne Safetov!”, rekao je začuđeno Čović.

E pa, imenjače, kako je to “tvoj Stari most”, kad su ga tvoja ideološka i politička sabraća rušila? Kakva je to ljubav prema kulturno-historijskom spomeniku i svjetskoj kulturnoj baštini, koja je morala biti zapečaćena granatama, koje su ranile Starog, gotovo na smrt? Ako su ga tvoja ideološka i ratna braća uništila iz ljubavi, šta bi tek uradila iz mržnje, pita se valjda svako normalno ljudsko biće!?

Sad smo konačno vidjeli i čuli, a pružila se rijetka prilika, pa je Čović imao duže izlive misli u etar u podcastu portala Bljesak.info – da on suštinski doživljava i Mostar i Stari Most i pripadajući infrastrukturu sve sa ljudima kao neku vrstu neotuđive ratne stečevine o kojoj jedino i isključivo on odlučuje, pretvarajući čitav jedan prostor i provizorij u Bosni i Hercegovini u HDZ-ovu prćiju.

A kako on to radi?

Nisu svi Hrvati HDZ, niti će biti!

Naime, gostujući u pomenutom podcastu, Čović je kazao kako mu je želja da “demotivira bošnjački narod da glasa za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata”, dok tu istu političku fotelju uporno zove hrvatskom.

“Treba malo otkloniti želju mnogobrojnijeg naroda da bira ili glasa za hrvatskog člana Predsjedništva 2026. godine. Vrlo simbolična izmjena. To su tri dopune kako demotivirati bošnjački narod da ciljano glasa za hrvatskog člana Predsjedništva. Svako normalan će to prihvatiti”, rekao je Čović.

Zamislite vi konstrukciju “treba malo ukloniti želju mnogobrojnijeg naroda” (sic!)?

E pa red je jednom za svagda i Čoviću i javnosti objasniti kako je Ustavni sud BiH utvrdio da članovi Predsjedništva BiH nisu predstavnici naroda, već građana. Ponavljam, nisu predstavnici naroda, nego građana.

Naime, u odluci Ustavnog suda iz 2000. godine (III djelimična odluka u slučaju br. U5/98) stoji da članove Predsjedništva BiH ne biraju pripadnici samo jednog naroda, već svi građani u njihovoj izbornoj jedinici.

U paragrafu 65. Ustavni sud kaže: “Striktna identifikacija teritorije i određenih etnički definisanih članova institucija Bosne i Hercegovine, s ciljem predstavljanja određenih konstitutivnih naroda, nije čak ni usklađena s pravilima o kompoziciji Predsjedništva BiH, kako su naznačena u članu 5, paragraf 1.”

“Ne smije se zaboraviti da Srbin – član Predsjedništva BiH, naprimjer, nije izabran samo glasovima glasača koji su u etničkom smislu Srbi, već glasovima svih građana Republike Srpske bez određene etničke pripadnosti. On, dakle, ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije”, zaključuje Ustavni sud BiH.

Ovaj zaključak Ustavnog suda ima historijski značaj, jer potpuno poništava tezu da je “legitimno predstavljanje” obaveza po Dejtonskom ustavu.

Dakle, ne biraju Bošnjaci ili Hrvati svog ili bilo čijeg predstavnika u Predsjedništvu iz Federacije, nego to čine GRAĐANI. Onda je valjda svima jasno kako je “legitimno predstavljanje” u slučaju Dragana Čovića apsurd i nonsens, jer ono ne postoji i nije ustavna kategorija. A kad kaže “legitimno predstavljanje”, ni sam Dragan Čović ne misli na sve Hrvate, nego isključivo na članove HDZ-a. Obrnuto, ako niste član HDZ-a, a jeste Hrvat, po Čovićevoj vizuri svijeta nema šta raditi u bh. politici. Ako to nije segregacija, ne znam šta jeste?!

Znači, Predsjedništvo u BiH je stečevina SVIH Hrvata, a ne samo “legitimnih” odnosno članova HDZ-a.

I to treba stalno ponavljati kako bi se raskrinkala podla Čovićeva politika stvaranja protoentiteta u zapadnoj Hercegovini na principima segregacije i apartheida sa jedne strane, ali to treba ponavljati i zbog činjenice da ovaj čovjek odlučuje o budućnosti cijele zemlje i da je sa Miloradom Dodikom drži otetu u žestokoj talačkoj krizi kojoj se ne nazire kraj.

A vrijeme koje je Brisel dao našoj zemlji ne bi li se ona priključila vozu koji ide ka EU neumitno ističe i broji se sedmicama.

Tik-tak, tik-tak, gdje li ćemo stići sa Dodikom i Čovićem kao glavnim kočničarima koji su oteli voz i ucjenjuju i mašinovođu i putnike?

Prilično je jasno gdje idemo, jer nema puta u EU sa promotorom ratnih zločinaca koji želi dalju disoluciju zemlje i njenu finalnu etničku podjelu, to je valjda jasno i Briselu i svima nama.

(Al Jazeera, foto: N1)