Sve se ?ini kao nekakav perverzni „Dan mrmota“, u kome se, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, pojavljuju sve nove i nove jame, nove masovne grobnice, nove kosti nesrba i uvijek ista stara šutnja režima u bh. entitetu Republika Srpska. A upravo na teritoriji ovog entiteta o?ituje se sav užas proteklog rata, koji krije zemlja i neljudska ruka ?etvrt vijeka.

Trebalo je pro?i baš ?etvrt vijeka, i još jedan mjesec pride, e da bi timovi za ekshumaciju zašli podno grotla Kori?anskih stijena i da bi zvani?no potvrdili kako su našli još jednu grobnicu, za koju se pretpostavlja da krije tijela 80 do 100 ljudi. Ovi zemni ostaci pripadali su grupi od 200 Bošnjaka i Hrvata koji su 21. avgusta ubijeni i sa litice od 300 metara gurnuti u ponor. U bezdan sigurne smrti.

Promislite samo – pucate ?ovjeku u le?a ili potiljak, gurnete ga u ambis i onda po leševima pobacate bombe, „za svaki slu?aj“. Eto, tolika je razmjera zlodjela. Ali, nije samo to. Trebalo je sve te ljude deportovati, organizovano, smišljeno, pri punoj svijesti. Trebalo je obaviti egzekuciju. Ehej, 200! ljudi. Preciznije – 224 ?ovjeka. Stoje i ?ekaju nad provalijom smrti. Neki nisu mogli sa?ekati „svoj red“ pred srpskim „kalašnjikovima“, pa su se samoubila?kim skokom u provaliju spašavali egzekucije. Smrt tako strašna da su ljudi birali suicid.

Bolno ?utanje od 9.155 dana

A onda, opet zvjerski organizovano, vojnici srpski i teritorijalna odbrana, valjda, spuštaju se na dno provalije, sve te leševe odvla?e pedesetak metara dalje i zatrpavaju tonama stijena. Ako to nije organizovan, sistematski i hladonkrvno-bolesni zlo?in, onda ljudski um ne zna šta je. I ne, to nije dovoljno. Nastupa muk i ?utanje. ?utanje koje navijek kukavi?ki boji lica zlotvora i ?utanje koje do smrti i u smrti boli duše porodica ubijenih Bošnjak i Hrvata iz Potkozarja. ?utanje od 9.155 dana.

Za one koje zanimaju brojevi, još podataka. Primjera radi, zlo?inci (do sad otkriveni i presu?eni) dobili su 211 godina zatvora za 200 strijeljanih civila. Ubijena su ukupno 224 ?ovjeka, a smrt je, pukim Božijim provi?enjem, preživjelo 12 ljudi. Dovoljno za svjedo?enje, ali nedovoljno za pravdu i pravi?nost. Jer, ako za jedan ovako organizovan monstruozan poduhvat i ubijanje preko 200 ljudi dobijete 200 godina zatvora, pa to je godina dana odležavanja po asasinu?!

Ali, ne, to režim u RS-u ne vidi. Jer se igra izmaštanih „obojenih revolucija“, „makedonskih“ i inih scenarija, sve u svemu, bavi se jeftinim predizbornim marketingom, u kojem se i vlast i opozicija takmi?e za titulu „najve?eg Srbina“, sa najdužim ratnim stažom. Nesrbi? Ima li ih uopšte u manjem bh. entitetu? Slabo, sporadi?no i duboko getoizirano. Na rubu nevidljivosti.

I šta ?e predsjednik RS-a Milorad Dodik, ili bilo ko iz vlasti, re?i porodici Prijedor?anke Hajrije Rozani?, koja u miru i tišini hoda po kozijim stazama kako bi posjetila masovnu grobnicu na Kori?anskim stijenama, kako bi vidjela mjesto na kojem bi mogli biti posmrtni ostaci njenog zeta. „Imam sina i k?erke koje su vani, a došla sam danas da vidim ovo mjesto na kojem bi mogli biti ostaci mog zeta, za kojim tragamo ve? 25 godina. On je nestao u Trnopolju, probrali su ih, uveli u autobus i više se nismo vidjeli“, veli ova žena.

Jedno tijelo, jedna kost

Šta ?e akteri raznoraznih skupštinskih rijalitija u RS-u re?i Teufiku Kulaši?u, koji je prije 14 godina ukopao samo tri kosti svog brata, koji je ubijen kao 18-godišnjak. Tri kosti! Ljudsko tijelo ima 206 kostiju. Na Kori?anskim stijenama svaka kost je reprezent jednog ?ovjeka. Svaka kost je jedna osoba, ponekad ?ak i bukvalno. Zašto? Pa zato što su te Kori?anske stijene kameni sarkofag, u kojem su leševi pod kamenjem doslovno samljeveni, a kosti pomiješane u bestijalnom piru ljudi i bagera, koji su zataškavali svoje krvave tragove. Ali, svaka kost, svakog ubijenog civila nesrbina, ujedno je i ram i eti?ki okvir za ovu i ovakvu Republiku Srpsku, u kojoj ima svega, samo pravde za porodice pobijenih i kazne za zlo?ince nema.

I, ko to od organa ovog entiteta u?estvuje u konkretno ovoj ekstremno opasnoj i gotovo nemogu?oj ekshumaciji? Ko se to od skupštinskih poslanika i po?ešao nad ?injenicom da je trebalo ?etvrt vijeka, i onaj mjesec pride, e da bi se iz kamena promolili humanoidni ostaci nevinih? Ko to u medijima u RS-u pri?a i piše o ovoj umobolnoj strahoti? Niko!

„Nadam se da ?e sada prona?i ostatka tijela. Nije jednostavno 20 godina ovdje dolaziti i ?uditi se svirepom zlo?inu. Ovi svi ljudi ovdje su padali sa ove litice, neki su padali živi, neki mrtvi. Tražili su spas, pa i na taj na?in da se živi bace. Mene emocije vuku i sve se nadam da ?u ugledati svog brata. Svi se nadamo da ?emo vidjeti prijatelje i komšije koji su mislili da ?e bježe?i iz Trnopolja ostati živi. Ja nisam bježao, ostao sam i danas sam ovdje, živ, a oni su danas kosti“, kazao je vidno potresen Kulaši?.

Ko je to uopšte pro?itao u Srba iz RS-a a da nije mrzovoljno odmahnuo rukom i u glavi iskonstruisao: „A šta su oni nama radili?“ Niko, ili rijetko ko. I da nije ?asnih izuzetaka, entitet zapao u letargiju samoizolacionizma, samodovoljnosti, neke vrste hibernirano-modifikovanog ratnog nacionalizma, živio bi dovijeka svoj isprogramirani san o nekakvoj nezavisnoj, slobodnoj pansrpskoj državi zapadno od Drine. Pa sve i da je tako, sve i da nacionalisti žive nekakvu realnost, zašto ne vide ove kosti iz kamena, koje su taman uzidane u temelje RS-a. Umjesto armature, šta li?

I nije to izolovana stvar. Nije to puki slu?aj. Previše je neotkrivenih grobova. Previše. Ne može se ruka odmoriti od pisanja, a ve? se pojavi drugo stratište. Na drugom kraju RS-a. Dosta pli?e. Ovaj put rije? je o kostima 12 ubijenih Bošnjaka iz Vlasenice. Me?u njima dvije žene. Uz njihove kosti su prona?ene zlatne naušnice. Vidite koji su to razmjere nacionalisti?kog sljepila. Nije bio krvniku cilj oplja?kati osobu. Ne! Samo je trebalo ubiti, ništiti joj život, zato što se druga?ije zove i na drugi na?in Bogu moli.

Nema i ne?e biti suo?avanje sa zlom

Kosti, ovaj put na samo pola metra dubine, ostale bi zauvijek skrivene od porodica da nije bili Srbina, koji, kako veli, „od savjesti nisam više mogao da ?utim“. Ho?e li incidentno probu?ena savjest biti jedini vodi? u potrazi za svim nevino pobijenim civilima diljem zemlje, ili ?e institucije uraditi nešto? Po rekaciji iz Banjaluke, osim u savjest tih ljudi, ne treba se pouzdati u bilo šta drugo. Zašto? Pa zato što u Banjaluci nema reakcije. Slabo ko i zna za otkri?e nove grobnice u Vlasenici. A i ko zna, pravi se da ne zna i da se masakr nikada i nije desio.

I tako, zavjera ?utnje, sa permanentnim nacionalizmom, ?ini spiralu zla iz koje se ne može iza?i. I ta spirala zla je sve ve?a i ve?a. Prije jedne decenije barem se moglo razgovarati o masovnim stratištima. Danas je to zabranjena, tabuizirana tema, rezervisana za „strane pla?enike i neprijatelje RS-a“. Danas je to diskurs izdajnika za prosje?nog bosanskog Srbina, kome je režim isprao i ono malo svijesti i savjesti.

Ali, te kosti, taj frejm za okvir postojanja RS-a, vide svi i stalno, koliko god se gluhi i slijepi pravili. Ignorisanje problema otvara portal za novo zlo u budu?nosti. Suo?avanje sa zlom iz prošlosti zahtijeva li?no preispitivanje, potragu za nestalim i, na kraju, oprost od porodica žrtava. A toga nema niti u naznakama. Na žalost.

(Al Jazeera)