U cilju dizanja tenzija, što najbolje rade, Dodikovi sateliti su pooštrili svoju retoričku, neoratnu kampanju koja ima za cilj unijeti dodatnu destabilizaciju u ionako fragilan politički sistem u BiH.

Tako je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Nebojša Radmanović, inače Dodikov vjerni sluga, izjavio da je „za Srbe glavni grad Beograd i da bi se, kada bi sada bio raspisan referendum, 90% građana Republike Srpske opredijelilo za život sa Srbijom.“

Seljačenje bosanskih Srba

Prvo i osnovno, za bosanske pravoslavce, odnosno za bosanske Srbe, glavni grad je Sarajevo. To ne kažem ja, niti bilo ko drugi, već to kažu Ustav i zakoni ove zemlje. I da se razumijemo – tako je bilo i za vrijeme agresije, tako je bilo nakon rata, tako je i danas. Nije nikakvo „Srpsko Sarajevo“, vještački i inat-grad na ledini, niti je to Banjaluka koja Karadžiću i Mladiću nije mnogo značila – glavni grad je Sarajevo. Tako je bilo, tako jeste i tako će biti, koliko god srpski jastrebovi priželjkivali nešto drugo.

A to drugo ide nauštrb bosanskih Srba, jer se idejom o Beogradu kao glavnom gradu negira identitet tih istih bosanskih Srba, pretvarajući ih u provincijalnu, potčinjenu manjinu koja samu sebe degradira u beogradske kmetove. Ta submisivnost i prisilna orijentacija ka Beogradu već je od Banjaluke, recimo, napravila palanku „srpskog sveta“.

Nakon etničkog čišćenja grada od nesrba, došlo je i do čišćenja od nepodobnih Srba. Velika većina napustila je grad tražeći sigurnost u Sloveniji, Austriji i drugdje, ili su se politički uhljebili u Beogradu. Banjaluka je time zaista postala palanka koja ponižava samu sebe submisivno služeći Beogradu. Kao što su Srbi pod komandom zločinca Krajišnika sami sebe protjerali iz Sarajeva, tako sada, pod oligarhijom Dodika i crkve iz Srbije, sami sebe – od Banjaluke do Trebinja – pretvaraju u „drugu ligu Srba“, u kmetove i poslušnike kojima je san kupiti garsonjeru u Beogradu ili Novom Sadu i tamo biti nešto – iako ni sami ne znaju šta.

A to što bi se 90% „građana“ (čitaj: bosanskih Srba) opredijelilo za život sa Srbijom, kako kaže Radmanović, samo je posljedica pogrešnog sistema vrijednosti među bosanskim pravoslavcima koji su, umjesto svog porijekla, svog života, svoje prošlosti i budućnosti, izabrali tuđi život, tuđu prošlost i tuđu budućnost. Ovo je samo dio ogromnog problema koji će proučavati neuropsihijatrija i socijalna psihologija.

Džaba vam sve kad vas Srbija ne želi

U konačnici, možda tih 90% i želi u Srbiju, ali neka ne zaborave da 90% Srba iz Srbije njih ne želi u Srbiji. Zašto je to tako, neka se sami zapitaju i neka pogledaju u svoje rukovodstvo, bilo da je to Karadžićevo ili Dodikovo, pa neka vide kako se ponašaju ti isti „zemljaci“ u vojvođanskim ili beogradskim enklavama i kako su svojim ponašanjem produbili jaz sa domicilnim stanovništvom.

Ima tu još jedna stvar:

Komentirajući Dejtonski sporazum, Radmanović je rekao i ovo: „Taj ugovor (Dejton) je napravio dvije male državice koje su spojene u jednu BiH. Političko Sarajevo misli da sve treba centralizovati, a mi u Republici Srpskoj smatramo da je najbolji izvorni Dejton koji nije sproveden kako treba, posebno ne od međunarodne zajednice.“

I ovdje treba reći da ne postoje nikakve „dvije državice“, već jedna, jedinstvena Bosna i Hercegovina na temelju ZAVNOBiH-a, u koji se kunu ili su se zaklinjali bosanski Srbi, dakle država nasljednica Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ustav jasno kaže da je riječ o jednoj državi koja daje moć i sebi i entitetima, a ne obratno.

A kad smo kod „izvornog Dejtona koji nije sproveden kako treba“, slažem se s Radmanovićem. Izvorni Dejton bio je mirovni, privremeni sporazum, koji je trebalo provesti do kraja kako bi nastala jedinstvena, građanska BiH sa jednim glavnim gradom, bez entiteta. Jednostavno, zar ne?

P. S.

U zaključku, poruka Radmanoviću i svim ostalim Dodikovim Radmanovićima: Glavni grad bosanskih Srba je Sarajevo, a ne Beograd. Mogu jaukati do neba, ali to što bi 90% tih bosanskih Srba željelo živjeti u Srbiji, neka pitaju Srbe iz Srbije šta bi oni rekli, jer 90% Srba iz Srbije ne želi te bosanske Srbe u svojoj zemlji. Zašto je to tako, neka se sami zapitaju. Njihova zemlja je Bosna i Hercegovina, neka to shvate! Zbog sebe i svoje djece.

(Radiosarajevo.ba, foto: lična arhiva)