Bješe to noć 14. juna 1992. godine na Kovačićima pored Grbavice. Ima tome 29 godina. I bješe vjetrovito kažu. Porodica Pecar je na okupu. Svi su tu – i djeca i stariji. Trinaest duša. Ćute u zraku neki nemir, nešto do tada nepojmljivo, što ni iskazati ne znaju. Strah nekakav što se porađa u ovoj tmini. A vjetar tek lagalno udara o prozore porodične kuće.

Pa onda neka lupa, ali ne rukom; neko nogom udara o ulazna vrata i dernja se, otvaraj!

Veselin Vlahović Batko, pokazuje djeci kakva će biti Srpska BiH

Vrata nesigurnom rukom otvara Omer Pecar, jedan od braće, otac malene Azre, šestogodišnjeg anđela, koja iz prikrajka gleda ko to tako udara i nasrće na vrata.

S druge strane stoji Veselin Vlahović Batko. Kako sjajno napisa urednica portala Radiosarajevo.ba Lana Ramljak, ne zna Omer da je čudovište koje stoji na njegovom ulazu, toga istoga dana strijeljalo zvijezdu sarajevskog rukometa, velikog čovjeka, Gorana Čengića te profesora Husniju Ćerimagića, komšiju kojeg je Goran pokušao spasiti.

Krvave duše i krvavih ruku, Batko repetira automatsku pušku, ulazi u kuću i naređuje ukućanima da svi izađu – i žene i djeca.

I sad zamislite tu povorku, tu ljudsku kolonu straha, jeze i nade, baš u Sarajevu na početku rata, prije tačno 29 godina. A u povorci sedmoro odraslih i šestoro djece. Na čelu kolone monstrum Batko, a na kraju Milo Ždrale. Lokalni četnici pokazuju svojim stavom i svojim potezima, svakom rječju, mimikom i djelom kako će se to “živjeti“ u budućoj “Srpskoj Bosni i Hercegovini“.

A negde u kolini je i malena Azra. Steže ruku svoje majke Sene i pita dijete očima krupnim, šta se to dešava? Glas je odavno izgubila. Između trena kad je vidjela četnika i onda kad se obuvala u hodniku da izađe u ovu ranoljetnju “šetnju“ sve je ogluvilo, izgubilo glas i dah. Ostale su samo oči, njima se najviše govori u ovoj noći.

Utrka sa smrću preko minskog polja

A vide stariji Pecari i znaju već gdje su. Evo tu pored Jevrejskog groblja, na prvoj liniji svi su zajedno. Minsko polje ispred njih.

Možda će nas razmijeniti, pomišlja neko iz kolone, a misli se odbijajnu o zid Batkovih zločinačkih namjera.

I sad zamislite, trinaestoro Pecara, sve sa dječicom stoje na toj ukletoj raskrsnici, iza njih četnik Batko, ispred njih je minsko polje, a sa druge strane sloboda i Armija BiH.

Monstrum Batko sve gleda, pa se smješka. Onda im naredi, da trče kroz to minsko polje. Sad i odmah u noć 14. juna, u možebitnu smrt. Jer ako neće, repetirao je kalašnjikov, pobiće ih sve!

To je ta lutrija života i smrti, to je taj momenat, koji nije od ovog svijeta. Malena Azra steže majci ruku, usijeca se svojom malenom šakom se u nju. Gleda, ne razumije, a sve razumije. Sa njene druge strane je nana Diša. Ima sedamdeset godina i nije više tako pokretna. Promatra sve to po ovoj čudnoj noći malena Azra, pa se misli – dobro je, brza sam, pretrčaću nekako preko svih ovih mina, preživjeću. Ali šta će nana, šta će svi ostali???

A onda se sve pretvori u nekakav vihor, u nekakav adrenalin, u neke ispresijecane scene, što po ulicama sarajevskim razdvajaju život od smrti, svjetlo od ove tame. Trče Pecari preko minskog polja. Cijeli rod i porod, sve se svelo na tu jednu utrku preko minirane ulice. Sve je sad tu, u toj nakaradnoj, perverznoj igri pod sjenom noći.

Azra, kao srna lagana trči, čini joj se da lebdi iznad asfalta. Dobro je, nema mina, neko bi već stao na jednu, misli dijete i u tom momentu osjeća trnce, koji joj se šire kičmom. Mrak.

Azra je ubijena preciznim pogotkom u potiljak. Obdukcijski nalaz će kazati da joj je raznesen gornji dio kičme i lobanja. Ubijena je pored majke. Na Senine oči. Smrtonosni Batkovi hici su presudili i nani Diši. Još tri osobe su ranjene, trčeći na slobodnu teritoriju.

I sve je stalo u tu jednu noć – i monstrum, i porodica Pecar, i malena Azra, koja je sa šet godina završila život; ne koja je ubijena kao i nana Diša. Azru je smrt odnijela majci Seni ispod ruke. A ubica je Veselin Vlahović Batko.

Monstrum Batko, rođeni Nikšićanin, nakon toga je silovao, ubijao, palio… Za sad se zna da je svojim rukama ubio 31 ljudsko, nevino biće. Silovao je 13 djevojaka i žena, više od 50 osoba je na raznorane monstruozne načine zlostavljao…

Veselin Vlahović Batko.

Živ da ne može biti življi, tek sad služi zatvorsku kaznu. Batko, koji se nakon svega provodio i lagodno živio u Španiji sve do 2010. godine.

Lana Ramljak u svom tekstu za Radiosarajevo.ba kaže:

“Podsjetimo da je Vlahović krajem devedesetih uhapšen u Crnoj Gori, da bi 2001. pobjegao iz zatvora i to kako: usred bijela dana je prošao pored tri čuvara, preskočio zid od četiri metra, prošao kroz zabranjenu zonu, široku tri metra, preplivao rijeku i nesmetano stigao do bijelog vozila koje ga je čekalo. Pobjegao je na dan kada je Sarajevo poslalo Podgorici dokumentaciju kako bi mu se sudilo na tamošnjem sudu…Konačno, 2010. je uhapšen u Španiji. U BiH je stigao u avgustu iste godine. Suđenje je počelo u aprilu 2011.“

A Azra?

Azrin svijet ne postoji, Azre nema, ubijena je. Prođe 29 godina i možemo samo nagađati šta bi Azra danas radila u najljepšim godinama svog života.

To nikad saznati nećemo i skloni smo zaboravu…

Pa se slabo ko sjeti te vjetrovite noći 14. juna 1992. godine, kad su četnici pokušali praviti srpsko Sarajevo, srpsku Bosnu i Hercegovinu i srpski svet.

Tri decenije kasnije, ideja srpskog sveta je nikad življa, a čini se iz Azrinog pogleda mi ništa naučili nismo.

Da se ne zaboravi!

(Radio Sarajevo, Foto: Privatna arhiva)