Uvod: Ne može Srđanova ulica biti ispod Amfilohijevog murala, istog onog koji je Bošnjake, muslimane nazvao “lažnim ljudima sa lažnom vjerom“. Niti može biti ispod Mladićevog bilborda, čiji su ga vojnici ubili. Niti može Aleskić imati svoj lik na majci otštampanoj u istoj štampariji u kojoj se štampaju one sa natpisma ”Nož, žica“.
Na današnji dan, (27.01.) 1993. godine prestalo je kucati srce jednog od istinskih heroja rata, Trebinjca Srđana Aleksića. Znate to svi, umro je od posljedica prebijanja. Kundacima su ga u smrt poslali vojnici VRS-a, koji su krenuli prvo da legitimišu, a onda i napadaju Alena Glavovića, Srđinog sugrađanina, koji je radio na trebinjskoj pijaci. Srđan se umiješao, spasio Glavovća i poginuo.
“Umro je vršeći ljudsku dužnost“, rekao je njegov otac Rade.
Ili možda to sve nije bilo tako?
Perverzna priča: Od heroja do švercera
Ako slušate srpske fašiste i nacionaliste, ako slušate poštovaoce četničke ideologije, ako slušate kojekakvu ološ, Aleksić je bio najobičniji autošovinista, koji je svoj život dao braneći svoju tezgu švercovane robe, na kojoj mu je uposlenik bio Alen Glavović (sic!). Dakle, da rezimiramo, po tom narativu Srđan Aleksić je bio ne samo autošovinista, nego i švercer i interesdžija i robovlasnik.
Zamislite tu bolest, taj mentalni usud, tu devalvaciju duha, koja tako opisuje i karatkeriše jednog velikog čovjeka i koja tako nastrano zaokružuje njegov ultimativni ljudski gest?!. I zamislite samo, kako takvom jednom ludilom oskrnavljenom umu ne pada na pamet da je Aleskić, nakon svega i uprkos svemu upravo heroj zato što je ne samo spasio drugi ljudski život, nego je i svoj život dao sa spas drugog ljudskog bića.
Al, upravo tu je fašistička kvaka 22.
Nije dakle Aleskić autošovinista i otpad od ”srpskog roda“, kako oni kažu, zato što je bio vlasnik tezge na trebinjskoj pijaci. O ne! Mnogi su tržali tezge diljem RS-a, pa su držali jezik za zubima i kad su im odvodili kolege i prijatelje nesrbe u nepoznati haos protjetivanja ili smrti. On je otpad, upravo zato što je pomogao Alenu Glavoviću, umjesto da je bio sa nakaradnom pijanom ekipom, koja legitimiše i mlati svakog onog ko se “drugačije“ zove i preziva. I ne samo da bi tako spasio svoj “ugled“ na takvom mjestu zla, nego bi spasio i svoj život.
Srđan Aleksić, kao nova ”srpska fukara“
Najjednostavnije rečno, jezikom Milorada Dodika, koji ovih dana svojim profašističkim i ksenofobnim izjavama sablazni javnost, Aleskić je bio “srpska fukara“. Jer da nije autošovinista i da nije “srpska fukara“, koja je bliska sa muslimanima – Bošnjacima, on bi- ihaaaj prvo bio živ, a onda bi, kao perspektivan srpski amaterski glumac, kao sportista i harizmatična ličnost daleko dogurao. Možda bi bio savjetnik u kakvom ministartsvu Repulike Srpske ili bi bio uzoran biznismen. Možda bi klimoglavo stajao prvi u redu iza Milorada Dodika, koji pojedine Srbe proziva da su fukare jer ne rade po njegovim direktivama, jer su u braku sa Bošnjacima…
Svakako, niko ga ne bi nazvo autošovinistom, što horski zapijevaju posljednjih godina, ali i ovih dana kojekavi Nju Ejdž četnici.
I možda bi Srđan nekad i dobio ulicu u Banjaluci, Trebinju, Nevesinju, Prijedoru, Bijeljini…Ovako? Ovako je on tek otpadnik-autošovinista, po kome se ništa od javnog dobra ne zove u manjem BiH entitetu.
I da vam kažem, fer je tako!
Po njemu se ništa neće zvati u ovakvom entitetu
Jer ne može Srđanova ulica biti ispod Amfilohijevog murala, istog onog koji je Bošnjake, muslimane nazvao “lažnim ljudima sa lažnom vjerom“. Niti može biti ispod Mladićevog bilborda, čiji su ga vojnici ubili. Niti može Aleskić imati svoj lik na majici odštampanoj u istoj štampariji u kojoj se štampaju one sa natpisma ”Nož, žica“.
A ne, ne ! Ne ide Srđo sa tim fukarama ni u istu rečenici!
Ipak je on jedna jedinstvena i neponovljiva ličnost, koja zaslužuje ime ulica, parkova, trgova i bulevara u svijetu srpskog naroda koji je promijenio povijesnu i etičku dioptriju. Ne ide na zor, ne ide na silu u ovom svijetu u kome su zločinci heroji, a žrtve poluvidljivi brojevi, dok su istinski heroji tek autošovinisti.
Autošovnizam, žig pravednih
Inače ovaj nakaradni izraz ćirjakovićevskog i četničkog srpskog sveta, koji se odomaćio u nacionalističkoj javnosti ne znači semantički apsolutno ništa, do li možda priznanje i tapiju da je neko čovjek, iskreni borac za pravdu i etička vertikala. Proguglajte “autošovinizam“ i vidite sami. Svako onaj ko je etiketiran kao “srpski autošovinista“ ima te valjanje, ljudske osobine.
A prvi od njih je Srđan Aleskić-isti onaj koji ima svoje ime i u Podgorici, u Pančevu, i Novom sadu, i na Novom Beogradu.
Banjaluka?
A Banjaluka je taman toliko spremna na demokratske promjene koliko voli, poštuje i shvata lik i djelo Srđana Aleskića. Malo, nimalo i uz par časnih izuzetaka- autošovinista, pretpostavljate.
Lijep eksperiment na tviteru napravio je banjalučki psiholog Srđan Puhalo, kada je napisao da djeca na današnji dan umjesto indoktrinacije o Svetom Savi trebaju da uče o herojskom djelu Srđana Aleskića, na šta je dobio salve uvreda, psovki i prijetnji sa jednom zajedničkom potkom-Srđan Aleskić je najobičniji autošovinista!
Vaspitajmo svoju djecu u duhu Srđana i autošovinizma
Na koncu, ako je čovjek koji je spasio drugo ljudsko biće, ako je čovjek koji je poginuo vršeći ljudsku, a ne patriotsku ili političku ili interesnu dužnost, autošvonista, onda je naš vječni cilj i ideal da poštujemo i cijenimo djelo tog autošoviniste i da nastojimo biti kao on, i da nastojimo podizati djecu na njegovom herojstvu i moralu.
Postoji čitav jedan slobodni svijet ljudi koji nije ograničen umobolnostima i koji će te zauvijek pamtiti heroja Srđana Aleskića. A taj svijet je veći, bolji i iskreniji, puniji ljubavi i sreće od mračnog srednjevjekovnog polusvijeta koji uči da si ti izdajnik i autošovinista.
Praštaj nam i u naše ime i u ime onih kojima je tama izjela srca, duše i razum!
Srđo, vječna ti slava i hvala!
STUPS: Odbrojavanje