Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Aparthejd made in BiH – Kako je šestoro bošnjačkih prvačića odvojeno od ostale djece!

Stav 12. sep 2025.
4 min čitanja

"Bosna i Hercegovina danas nije zemlja slobodnih ljudi, nego zatvor nevidljivih zidova. Zidova koji dijele djecu"

Safet Zec, naš najveći živući slikar i umjetnik, piše o smokvama, grožđu, šipcima i divnom Počitelju, a zapravo piše o smrti jedne zemlje i segregaciji njene djece. Između redova njegovog dnevnika izbija najveća sramota ovog današnjeg društva – aparthejd u 21. stoljeću, upakovan u školske rasporede, razrede i autobuske linije.

Mala E. i prvi dan škole

U njegovom zapisu pojavljuje se djevojčica – mala E., koja je jučer krenula u prvi razred. Ništa neobično, reklo bi se. Ali ona ne ide u školu na vrhu Počitelja, u zgradu koja i danas stoji, napuštena i zaključana. Ne, ona mora svakog jutra putovati do Čapljine, jer tamo vlasti imaju bolji plan za njeno djetinjstvo: da je obilježe kao „drugačiju“.

Sa svojih pet drugara, svi Bošnjaci, sjedit će odvojeno od tridesetak svojih vršnjaka – katolika, danas zvanih Hrvata. Jer vlast je rekla: ne daj Bože da se „pomiješaju“. I tako je mala E., već prvog dana škole, naučila šta znači biti obilježena, odvojena „drugačija“. Naučila je da postoji zid koji dijeli djetinjstva, shvatila je podvejsno šta je trauma koja može obilježiti dijete za cijeli život.

„Zašto je nas šest na ovoj strani, a oni svi tamo?“ – pitala je roditelje, prenosi nam Zec. Na to pitanje nema odgovora. Ili ga ima, ali je toliko monstruozan da ga nijedan roditelj ne može, ne smije izgovoriti naglas.

Aparthejd u srcu Europe

Ovo nije metafora. Ovo nije „nespretnost sistema“. Ovo je aparthejd, in vivo, u srcu Evrope. U zemlji koja navodno kuca na vrata Evropske unije, u zemlji u kojoj političari paradiraju pričama o „evropskim vrijednostima“. Ovdje odrasli za ogromne plate održavaju zidove među djecom.

Sjetite se – Južnoafrička Republika je zbog aparthejda bila pod sankcijama cijelog svijeta. A ovdje? Ovdje je aparthejd normaliziran, institucionaliziran i poželjan čak. Morbidno! Ovdje šutnja ima zvanične glasnogovornike, ovdje se diskriminacija servira u redovnim budžetskim stavkama i nakaradnim pedagoškim programima.

Dvije škole pod jednim krovom

Mostar i centralna Bosna godinama su simbol „dvije škole pod jednim krovom“. Ili su „dvije škole pod jednim krovom“ simbol Mostara i centralne Bosne? Vidite, sve se prožima. Ta monstruozna konstrukcija Evrope i domaćih političkih trgovaca legitimisala je ono što se u normalnim društvima zove rasizam: dvije grupe djece u istom hodniku, ali s različitim ulazima, učionicama i nastavnim planovima.

Evropa je na to slegnula ramenima. Ne, još gore, aminovala je ovo zlo. Lokalni moćnici su na tome gradili političke karijere. A djeca su učila prve lekcije o „različitosti“ – ne u biologiji ili književnosti, nego u vlastitim tijelima, odmorima. časovima i životima.

Moje svjedočenje u Stocu

Ili, da ne idemo daleko, evo vam Stoca. Gledao sam svojim očima djecu u parku. Igrali su se, ali ne zajedno. Bošnjačka djeca su znala tačno dokle smiju doći na travi izorenoj suncem. Kao da je nevidljiva linija povučena usred ljuljački i tobogana. S jedne strane njihova teritorija, s druge strane zabranjena zona. Djeca su naučila gdje smiju, a gdje ne smiju. Strašno i ponižavajuće.

To nije samo fizička podjela. To je rana na psihi djece, rana koja se ne zacjeljuje. Dijete koje nauči da ne smije prići drugom djetetu jer nosi „pogrešno“ ime ili vjeru – to dijete nosi traumu cijeli život. Malo li je?!

Hercegovina – ljepota i rana

Da biste razumjeli svu monstruoznost ovoga, morate znati Hercegovinu. Morate osjećati Hercegovinu! Samo onaj ko je spavao u kamenu Počitelja, ko se kupao u hladnoj Bregavi, ko je prošao kroz cvijeće Čapljine, uzeo komad smokvare i pojeo zrno soli s Hercegovcima, samo onaj zna da je Hercegovina spoj ljepote i bola.

I zato je segregacija ovdje dvostruki zločin. To je rana u pejzažu, rana u kamenu, rana u djetinjstvu. Kamen Počitelja pamti više ljubavi nego što današnje vlasti dopuštaju djeci. I baš zato jače boli, jer se diskriminacija ušiva u najljepši komad ove zemlje.

Historija poniženja

Kad sam ranije pisao o svemu ovome, mnogi koji neće, ne mogu ili ne žele da vide stvarnost su mi govorili da sam „radikalan“, da „zavađam ljude“. Ali istina je da sam bio blag. Jer realnost je još gora. Realnost je da u Stocu, Čapljini i Počitelju Bošnjaci i nisu građani. Oni su tolerisani statisti pod suncem juga. Njihova djeca su nevidljiva. Njihovo djetinjstvo se uništava figurativno i doslovno.

A politika?

Politika je sa svojim kadrovicima sretna. Jer „dva odvojena svijeta“ znači dva odvojena biračka tijela. Znači vječno upravljanje kroz strah, podjele i razlike. Što je zid viši, to je vlast sigurnija. Što su djeca udaljenija, to su nacionalne partije bliže vlasti.

Safet Zec kao svjedok

Evo vam sad velikog Safeta Zeca, pa čujte i od njega!

Zato je važno što o ovome govori baš Safet Zec. On, koji je svojim kistom ispisivao epopeju patnje i ljepote Bosne i Hercegovine. On, čija je umjetnost veća od svih naših malih, jadnih politika. On danas u dnevnik zapisuje ono što svi znamo, ali šutimo, onu našu, a nebesku sramotu: djecu mučki segregiraju, djeci truju djetinjstvo.

I nije ovo samo apel za Počitelj. Ovo je apel za svaku školsku klupu u Bosni i Hercegovini gdje djeca sjede razdvojena zabog „drugačijeg“ imena i preizmena. Ovo je apel protiv sistema u kojem mala E. već prvog dana nauči da nije „njihova“.

Bosna u ogledalu

Bosna i Hercegovina danas nije zemlja slobodnih ljudi, nego zatvor nevidljivih zidova. Zidova koji dijele djecu. Zidova koje odrasli ljubomorno čuvaju. Zidova koji proizvode nove generacije koje ne znaju jedno za drugo, koje ne prepoznaju jedno drugo, ne vole jedno drugo. Jer su tako naučene.

Zato, čitajte Safeta Zeca. Čitajte ga ne kao slikara, nego kao svjedoka vremena. On vam je zapisao ono što niko normalan ne može poreći: Bosna i Hercegovina danas živi aparthejd. I to ne u metafori, nego u praksi.

I dokle god mala E. pita „zašto nismo zajedno“, dokle god djeca u Stocu znaju dokle smiju u parku, dotle će ova zemlja biti samo sablasni Počitelj – ljepota koja propada, i djeca koja odrastaju u tuzi.

Licemjerje međunarodne zajednice

A vi, evropski komesari, ambasadori i promicatelji „vrijednosti“, ne okrećite glavu. Jer ovo nije samo „unutrašnje pitanje“ Bosne i Hercegovine. Ovo je vaša sramota. Dozvoljavate aparthejd u srcu Evrope, potpisujete ga svojim šutanjem, cementirate ga svojim projektima. Zatvarate oči pred segregacijom djece, a otvarate izbornu prohodnost za političare koji tu segregaciju održavaju i podržavaju.

Bosna i Hercegovina vam je ogledalo. Ako vam je normalno da djeca budu odvojena zato što se drugačije zovu i drugačije Bogu mole, onda niste ništa bolji od onih koji su to realizovali. Onda ste saučesnici u historiji poniženja. 

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)