Vijest glasi da je Vlada Crne Gore dala saglasnost da se Amfilohiju Radovići podigne spomenik u Kolašinu.

To, to je vijest. Bez sjednice, bez rasprave, hladno birokratski – Vlada Crne Gore dala je zeleno svjetlo da se u Kolašinu podigne spomenik mitropolitu Amfilohiju Radoviću. Isti onaj koji je već dobio dozvolu za spomenik u Beranama. Isti onaj za kojeg je zakon, makar na papiru, govorio da ne može dobiti spomenik dok ne prođe dvadeset godina od smrti. Ali, kad SPC digne glas, državni zakon pada u vodu.

Ministarka kulture Tamara Vujović je to najbolje pokazala: prvo odbila, pa se izvinila, pa predomislila.

I tako, Crna Gora ponovo kleči pred Amfilohijem.

Za šta mu se, da prostite, diže spomenik?

Za njegove kletve?

Za to što je muslimane nazivao “lažnim ljudima” i njihovu vjeru “strašnijom od ubistva”?

Za to što je Crnogorce nazivao kozama i volovima?

Za to što je genocid u Srebrenici opravdavao kao “neku vrstu osvete”?

Za to što je Karadžiću nudio utočište, a Miloševiću poklonio Evanđelje?

Za to što je u Cetinjskom manastiru ugostio Arkana i njegovu paravojnu falangu dok su granate rušile Dubrovnik?

Ako je za to – onda neka bronza bude što sjajnija, neka kamen bude što teži. Jer upravo će u toj bronzi i kamenu biti izlivena sva sramota Crne Gore.

Mržnja kao kvazihrišćanski testament

Amfilohije je bio teolog, ali nikada nije bio pastir. Njegovo jevanđelje je bilo ispisano mržnjom, a njegova liturgija pretvorena u politički miting.

On nije vidio ljude – vidio je samo “naše” i “njihove”.

“Naše” je blagosiljao, a “njihove” je kleo, vrijeđao i dehumanizirao.

Slobodna Evropa podsjetila je na njegovu izjavu iz 2014. godine kada je na Sinjajevini rekao da su muslimani “lažni ljudi”, a njihova duhovna smrt “strašnija od ubistva”

Pobjeda je pisala kako je advokat Goran Murić tada upozorio: “Muslimane je nazivao lažnim ljudima lažne vjere, a sada ga slave kao svetitelja”

To je njegovo nasljeđe. I to je ono što se danas pokušava bronzom i kamenom proglasiti vrlinom.

Zakon? Samo ako SPC kaže

Crnogorski zakon je jasan: spomenik se ne može podići dok ne prođe 20 godina od smrti. Amfilohije je umro 2020. godine. Dakle, minimum bi bio 2040.

Ali SPC ne može čekati. Oni žure, jer dobro znaju – vrijeme nije njihov saveznik. Svaka nova generacija manje vjeruje u mit o “Velikoj Srbiji” i “pravim” i “lažnim” ljudima. Zato spomenik mora sada, odmah. Koliko juče! Da sutra, kad djeca prođu Kolašinom, pitaju: “Ko je ovo?” – odgovor bude: “Naš svetac, naš mitropolit.”

Tako laž postaje istorija.

Kukavičluk manjinskih ministara

Iz Vlade stiže formulacija: “Ministri iz bošnjačkih i albanskih stranaka još se nijesu izjasnili.”

To je gola istina političkog kukavičluka. Svaki glas protiv SPC bio bi previše hrabar. Svaki glas za bio bi izdaja sopstvenog naroda. Pa su izabrali treći put – ćutanje. A ćutanje u ovakvim trenucima nije neutralno: ono je saučesništvo.

Spomenik čemu?

Da se ne lažemo: ovo nije spomenik vjeri.

Ovo nije spomenik ljubavi, niti “blaženopočivšem mitropolitu”.

Ovo je spomenik jednom projektu: velikosrpskoj ideologiji srpskog sveta u kojoj su ratni zločinci slavili u oltarima, a Bošnjaci, Albanci i Crnogorci proglašavani nižim ljudima.

To je spomenik lažima i porazu društva.

Ironija i kontrast

I dok se u Kolašinu diže spomenik Amfilohiju, gdje su spomenici žrtvama ratova devedesetih?

Gdje je spomenik ubijenoj djeci Sarajeva? Opsadi Dubrovnika?

Gdje je spomenik logorašima iz Foče, Dretelja, Morinja?

Gdje je spomenik spaljenim džamijama i crkvama, protjeranim porodicama, ubijenim civilima?

Crna Gora nema snage da podigne te spomenike. Ali ima snage da podigne spomenik mitropolitu koji je ratne zločince nazivao braćom i duhovnim saborcima.

Epilog

I zato pitanje nije retoričko: Za šta tačno Crna Gora podiže spomenik Amfilohiju?

Za kletve?

Za genocidne zločince?

Za uvrede i negacije?

Za mržnju kao zvaničnu politiku?

Ako je za to, onda je jasno: Crna Gora ovim spomenikom ne diže Amfilohija u bronzu, nego spušta samu sebe u blato.

(CdM, karikatura: STUPS)