Nakon što je narod u Srbiji uvidio da je konačno časovnik otkucao ponoć i da je vrijeme da se kaže “Dosta je!” Vučićevoj diktaturi i narečeni Aleksandar Vučić je donio odluku – da organizuje kontramiting! Naivni bi mogli pomisliti da je Aleksandar Vučić svoje političke vještine sticao učeći od svog nekadašnjeg gurua i zaštitnika Vojislava Šešelja, no, neće biti, tad mlađani radikal i četnik znanje je ipak crpio iz bogatog basena političke beskrupuloznosti Slobodana Miloševića.

Činjenica je da Vojislav Šešelj nikad nije bio uspješan političar, čemu svjedoče svi njegovi porazi od 90-ih naovamo, dok je, s druge strane, Slobodan Milošević bio vrlo uspješan, u vladanju, u razaranju, u śetvi zla i prolivanju tuđe krvi. Takođe je činjenica da je Aleksandar Vučić, u svoj svojoj beskrupuloznosti i autokratiji, zaista uspješan političar, jer, prevaliti put od Šešeljevog nosača gajbi piva do apsolutnog vladara jedne zemlje i gospodara koji kao taoca drži cijeli jedan narod, ipak nije podvig koji se može potcijeniti.

Kao što rekoh, Vučić je po ugledu na ratnog zločinca Slobodana Miloševića nezadovoljstvu građana odlučio da suprotstavi narod, koji je, sudeći po brojnosti i lojalnosti svom predśedniku, vaistinu zadovoljan. Nećemo ovom prilikom ulaziti u sitna crevca pa zadovoljstvo Vučićevih fanova objašnjavati ucjenama, sendvičima, sokovima, dnevnicama i sličnim tričarijama. Nasmijanom i zadovoljnom putniku “Laste” u zube se ne gleda!

Poučen bogatim i traumatičnim političkim iskustvom Vuk Drašković, pisac i političar, nekadašnji vođa srpske opozicije, čovjek koji je uspio preživjeti nekoliko Miloševićevih atentatora, hirurški je precizno kontramiting Aleksandra Vučića uporedio s onim Slobodana Miloševića. Upozoravajući na motive, ali i moguće posljedice Vučićevog plana. Usljed svih nedavnih i novih okolnosti i masovnih protesta protiv Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori se moglo pročitati da se litije vraćaju kući. Jer, kao što znate porijeklo svih onih veličanstvenih litija vjerujućeg i puzajućeg puka vodi iz Serbije, iz te svete matice crnogorskih Srba. Bar oni tako kažu, ne za litije, već za svoje porijeklo i maticu. Istini za volju, do prije nekoliko godina isti su govorili da je Crna Gora matica najčistijih Srba (što god to značilo), a oni elitni Srbi i so srpstva, ali, pobogu, valjda im nećemo braniti pravo na preumljenje i nove spoznaje istorijskih istina.

Elem, na umu mi je nešto posve drugo. Litije, i njihov povratak kući. Ne, litije se ne vraćaju kući. Litije su privilegija Crne Gore. Litije su instrument za potkopavanje temelja države Crne Gore. Crkva Srbije nikad neće organizovati litije protiv režima Aleksandra Vučića, jer, Aleksandar Vučić je stvarni patrijarh Crkve Srbije. Aleksandar Vučić je Sinod Crkve Srbije. On odlučuje što će i kad će činiti Crkva Srbije. Stoga, sveštenici ove parareligijske organizacije nikad neće upriličiti tzv. litije i molebane za spas građana Srbije. Ne, to ekskluzivno pravo na spasenje pripada samo Aleksandru Vučiću, voždu svih Srba. A znamo da je Crkva Srbije tek servisni centar srpskog režima. Tako da: Litije za spas Vučića Da, litije za spas Srbije Ne. I ma koliko ohrabrivala riješenost ljudi u Srbiji da sruše diktaturu Aleksandra Vučića, začuđuju komentari Vučićevih političkih, ali ne i ideoloških oponenata, koji se goropade nad prizorom Srba iz Crne Gore, pristiglih u glavni grad svoje svete matice, ne bi li iskazali podršku dobrotvoru Aleksandru Vučiću. A u komentarima takvih boraca protiv Vučića uglavnom dominira narativ: “Zašto vi dolazite u Srbiju, da nama određujete kako ćemo živeti?” Autori takvih komentara kao da su prespavali sve one Vučićeve epske bitke za Crnu Goru, za Nikšić, za Budvu, za Podgoricu, i za sve ostale gradove u Crnoj Gori.

Začuđeni i srditi komentatori kao da su zaboravili sve one silne Vučićeve emisare, koji su s vrećama novca dolazili u Crnu Goru, ne bi li svoju braću u Svetom Savi učvrstili u ubjeđenju da su oni Vučićevi Srbi, i da je Đukanović njihov smrtni neprijatelj! Autori ovih neobičnih komentara kao da su usljed neke strašne amnezije smetnuli s uma da su se maltene svi beogradski mediji vrlo posvećeno i vrlo šovinistički 24h bavili Crnom Gorom. I da i dalje to čine, ne odstupajući od svoje centralne teme. I tako godinama. I tako sve dok nijesu uspjeli u svojim naumima.

Pisci tih i takvih komentara nekako zaboravljaju da su ćutali dok je zvanična Srbija okupirala Crnu Goru. Da su euforično pljeskali mlađahnom Milatoviću koji je, kako su govorili, pobijedio “diktatora Đukanovića”. Zaboravljaju da su slavili avgusta 2020. godine kad Crna Gora postaje parče “srpskog sveta”, prije svega zahvaljujući veleizdajničkoj partiji Šerba Rastodera i Žarka Rakčevića. I onda, nakon svega, neko je toliko u čudu da se pita: “Zašto ste vi došli u Srbiju? Zar ćete vi odlučivati o našim životima?”

O, gospodo draga, učinili ste sve da Crna Gora danas liči na zgarište, poput onih zgarišta koja ste ostavljali za sobom 90-ih. Oslobađajući Hrvatsku od Hrvata, a Bosnu od Bošnjaka. Istina, vaša zgarišta danas su bez krvi. Još uvijek. 2020. odlučili ste osloboditi i Crnu Goru od Crnogoraca. Već godinama zli duh Aleksandra Vučića luta Crnom Gorom. Njegova mračna sjenka se nadvila nad zemljom koja je za njega trofej, trijumf “srpskog sveta” nad svijetom koji ne slavi ratne zločince, ne živi u mitovima i lažima, i ne ljubi ruke političarima u mantijama. Već godinama velikosrpska čizma želi zgaziti Crnu Goru. I priznajem vam, nije da vam rđavo ide. Ali, ima Ali: I trofej i trijumf tek su privid, gospodo draga. Ne možete pokoriti narod koji niko nikad nije pokorio, narod koji ima samo jednu zemlju, i čiji gospodar ne živi u tuđoj zemlji. Narod čiji je jedini gospodar Crna Gora.

I nakon svega, i u danima kad hipnotisana rulja ljubi mošti Nikolaja Velimirovića, antisemite i Firerovog fana, i dok Vučićevi sužnji iz Crne Gore, po direktivi Vučićevih omiljenih političkih Srba, idu na noge svome beogradskom voždu, do zemlje savijajući kičmu, vi se zaista, zaista pitate otkud to i zašto?!

Kad već pitate reći ću vam: Dobri moji, Vučić se vraća kući!

(Gradski portal, foto: Prijestonica Cetinje)