More je podnošljivo samo u oktobru, mrsim sebi u bradu dok u plićaku ulcinjske vode zaobilazim govno koje pliva leđno. Ako i zanemarimo da recitujem samog sebe i da sebi nepodnošljivo ličim na crnogorskog barda kog je prijatelj, književni i pozorišni kritičar, zatekao kako leži na kauču i čita svoju knjigu poezije, na kraju se ipak moram usaglasiti sa sobom. More je vaistinu podnošljivo samo u oktobru. I u novembru, januaru, možda čak i martu.
Gomila svijeta, iliti polusvijeta, koji izbija niotkuda i biva svuda, neumoljivo osvajajući prostor, teško da se može nazvati idilom ljetnjeg odmora. Noćna mora bi bila dakako tačnija i prikladnija sintagma. Hiljade izgubljenih duša puštenih s lanca nakon godišnjeg karantina liči na armiju zombija koji su tu tek da najave skoru apokalipsu. Pandemija podivljalog čovječanstva daleko je opasnija od kovida 19.
Da ne bude zabune – nemam ništa protiv odmora, naprotiv: od vrste sam koja bi poput samodovoljnog barda i život mogla provesti na kauču. Doduše, bez svojih knjiga u rukama. Nije da ne bih mogao preživjeti nekoliko dana bez književnosti, ali od dva zla uvijek birate ono manje. Tako da sam između brabonjka koje poput Felpsa siječe talase i Svetislava Basare, na čiji su novi roman podigli cunami, ipak izabrao ovo drugo.
Još otkad je Kontraendorfin ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, srpska se čaršija nije prestala baviti istim. Tada je u konkurenciji za NIN-a bio i roman jednog crnogorskog pisca, koji je svesrpskom književnom svijetu morao obznaniti na kojem je to jeziku napisan njegov roman, budući da se za pomenutu nagradu mogu takmičiti samo romani napisani na srpskom jeziku. Nakon njegovog prilično stidljivog pojašnjenja, priča se završila. Elem, nagradu je dobio Basara, a onda je uslijedila hajka raznoraznih Kecmanovića, Bazdulja i ostalih čuvara srpske književne tradicije.
Što je to zapravo sporno u ovom Basarinom romanu? Ako pitate pomenute glasnogovornike srpskog nacionalizma, odgovor će biti da je Basara pisao ružno o Desanki i Andriću. S istim razlogom grupa srpskih šovinista, zvana Zavetnici, nedavno je prekinula promociju Kontraendorfina. Basara je pisao ružno o Desanki i Andriću, kažu Zavetnici. Pisati ružno je pitanje stila, a nijesam sklon da povjerujem da se Zavetnici bave teorijom književnosti. Biće da su i oni poput izvjesnog, društvenim mrežama i tabloidu Vesti poznatog istoričara, i Zavetnici imali na umu jedno, a svojim iskazom saopštili drugo. Ili pak treće.
Nikom od kritičara Basarinog romana nije zasmetalo što je Basara pisao „ružno“ o Milovanu Đilasu. A i zašto bi? Milovan Đilas je drevna fiksacija velikosrpskih nacionalista i svako „ružno“ pisanje o njemu više je nego dobrodošlo. Čak i ako o njemu piše jedan Basara. Što je Đilas spram Desanke i Andrića? One iste Desanke i onog istog Andrića koje su srpski nacionalisti branili od progona iz crnogorskih školskih programa. Manje je važno što su i Desanka i Andrić sve vrijeme bili u crnogorskim školama. Niko ih nije gonio. Ali, da biste postali lovcem, javnosti se prvo morate predstaviti lovinom. Tako ćete opravdati svako buduće nasilje. Uzrok i posljedica. Boj na Kosovu i Srebrenica, tako nekako? I nije važno što je Boj na Kosovu bajka.
Nije riječ o Basarinom romanu, niti o tome kako njegovi junaci govore o Desanki i Andriću. Riječ je o samom Svetislavu Basari, piscu i kolumnisti koji razara srpske zablude i opasne nakane. O čovjeku koji od 30. avgusta govori o pošasti koja se sručila na Crnu Goru. O kolumnisti Vučićevog tabloida, koji u Vučićevom tabloidu piše istinu o Vučiću. O piscu koji je jedan od potpisnika Apela 88. O Basari je riječ. Čak i ako Igor Mandić Kontraendorfin nazove pornografijom i romanom nedostojnim NIN-ove nagrade, to neće umanjiti vrline ovoga romana. Treba znati čitati. Ili ćemo neke od najvećih pisaca svijeta proglasiti pornografskim, jer nam se, pobogu, ne dopada njihov jezik? Naše su fine i vaspitane oči svikle na Desanku i Andrića?
Nije lako danas biti Svetislav Basara, ili, recimo, Tomislav Marković, usred Beograda. Kolika li je hrabrost, ili ludost, braniti Crnu Goru od beogradskih fabrika laži?
Neće biti da je Basara pornografija, biće da je pornografija ipak nešto drugo. Sva ona regionalna književna balavurdija koja je u Crnu Goru dolazila tek po honorare ili nagrade, a danas dosljedno ćuti, to je, gospodine Mandiću, pornografija. Hardcore, ako već insistirate.
STUPS: Bestijarijum