Pozorište narodu, poručuje sa svog profila na društvenoj mreži X bosanskohercegovački pozorišni i filmski reditelj Dino Mustafić. Od septembra 2021. pa do praktično juče, Mustafić je veoma uspješno vodio Narodno pozorište Sarajevo. U međuvremenu, imenovan je za direktora Međunarodnog centra za djecu i omladinu Novo Sarajevo, što, sudeći bar po načinu na koji je vodio nacionalni teatar, obećava dodatno dinamiziranje kulturne scene glavnog grada Bosne i Hercegovine.

„Narodno pozorište Sarajevo nije narodno po imenu, nego po stepenu u kojem pripada građanima, a ne vlastima. Ako pozorište služi kao protokolarni salon političke samodopadnosti, ako je produžena ruka partijske kulture ili, još gore, skladište podobnih, ono je sve osim narodno. Narodnim ga čini otvorenost: repertoarska, estetska, generacijska i socijalna. Čini ga sposobnost da govori o onome što se ljude stvarno tiče, a ne o onome što je bezopasno“, kaže Dino Mustafić za Slobodnu Bosnu.

Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ

Zajedno sa svojim saradnicima je, dodaje, Narodno pozorište Sarajevo učinio programski, estetski i suštinski javnim prostorom konflikta ideja, prostora sjećanja i prostora otpora banalizaciji.
„Narodno pozorište Sarajevo bilo je mjesto u kojem se sudaraju različite vizije društva, a ne mjesto njihove neutralizacije. Ako se u njemu ne bi čuli glasovi koji su na margini, ako se ne problematizuje moć, nasilje, nepravda i licemjerje, onda bismo izdali povjerenje koje nam je bilo dato u proteklom periodu. Narodno znači odgovorno, a odgovornost podrazumijeva i rizik“, kaže sarajevski reditelj.

Volite rizik?
-Više volim, cijenim i poštujem minutu scenskog rizika, nego malograđanske ovacije konformista. Mislim da su pune sale, festivalska priznanja najbolja potvrda koliko smo uspjeli u tome. Radili smo mnogo, intenzivno i naporno, sa rekordnim brojem premijera i repriza, gostovanja u regionu i Evropi. Odlazim ispunjen i zahvalan na saradnji svim uposlenicima Narodnog pozorišta. Hvala im na podršci i povjerenju. Iskreno želim novom menadžmentu mnogo sreće i kreativnosti u budućem radu.

Pratite li agoniju Narodnog pozorišta u Beogradu? Imaju li pravo Vaše beogradske kolege što protestuju protiv postavljanja Dragoslava Bokana za predsjednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta?
-„Agonija“, kako kažete, Narodnog pozorišta u Beogradu nije izolovan incident, nego simptom šireg procesa, u kojem se institucije kulture pretvaraju u ideološke ispostave vlasti. Postavljanje reditelja Bokana nije pitanje ličnog ukusa ili estetskog neslaganja, već pitanje vrijednosnog sistema. Kada na čelo jedne takve institucije dolazi osoba čija je javna biografija opterećena ekstremnim nacionalizmom, to je poruka da kultura treba da služi reviziji, a ne kritici. Beogradske kolege imaju ne samo pravo, nego i obavezu da protestuju. Njihov otpor je čin profesionalnog i moralnog integriteta. Kada umjetnici šute u takvim situacijama, oni postaju saučesnici. Ovdje se ne brani samo jedno pozorište, nego ideja da kultura mora biti autonomna i slobodna, ili je nema. Takve se borbe moraju dobiti, ne samo u Srbiji, nego svuda u regionu.

U Beogradu 2025. godine prvi put nije održan FEST; umjesto BITEF-a, gledali smo NE: BITEF; solidarišući se sa studentskom pobunom, dio uglednih srpskih izdavača bojkotovao je prošlogodišnji Sajam knjiga. Ove kulturne manifestacije pominjem i zato što znam da su dio i Vašeg kulturnog nasljeđa. Kakva je situacija u tom smislu sa značajnim kulturnim manifestacijama u Bosni i Hercegovini – MESS, SFF i sl?
-Pomenute manifestacije jesu dio mog kulturnog i profesionalnog identiteta, ali i dio zajedničkog prostora koji je danas brutalno fragmentiran. Situacija u BiH je formalno stabilnija, ali suštinski jednako zabrinjavajuća. Naši internacionalni festivali opstaju zahvaljujući profesionalizmu, međunarodnim vezama i ogromnoj energiji pojedinaca, a ne zahvaljujući sistemskoj podršci države. Problem je što se kod nas destrukcija odvija tiše.

Kako tiše?
-Nema spektakularnih zabrana, ali ima konstantnog potkopavanja: finansijskog iscrpljivanja, birokratskog ponižavanja, političkog uslovljavanja. Kultura se toleriše dok ne postane preglasna. Čim postavi pitanje odgovornosti, postaje „problem“. Sa druge strane, kod nas se na entitetskom i državnom nivou protežira etnička kultura, shodno tome se po formuli B-H-S distribuiraju novci, pa su internacionalni festivali samim tim „osuđeni“ jer se ne uklapaju u dominantni kulturni i društveni model.

Da, ali zašto se vlasti koje se kunu u patriotizam na taj način odnose prema kulturi?
-Zato što je kultura opasna za lažni patriotizam. Pravi patriotizam podrazumijeva samokritiku, a kultura je prostor u kojem se društvo ogleda bez šminke. Nacionalističke politike ne vole ogledala.

Što vole?
-Vole mitove. Umjetnost razgrađuje mitove, pokazuje pukotine, imenuje krivicu i postavlja neugodna pitanja. Kultura nije korisna onima koji vladaju strahom, jer ona proizvodi slobodne ljude. Zato je najlakše svesti je na folklor, na protokol ili na puku dekoraciju. To je strategija: učiniti kulturu bezopasnom.

Nedavno ste, govoreći o odnosu bosanskohercegovačke vlasti prema kulturi, konstatovali da je ’problem naslijeđen, ali je odgovornost aktuelna’. Iako je obećavala prekid lošeg kontinuiteta, zašto je Trojka – posebno Naša stranka koju ste osnovali – bez otpora prešla ’crvene linije’?
-Zato što vlast ima moć da racionalizuje vlastite izdaje. Trojka je došla s obećanjem promjene, ali se vrlo brzo pokazalo da je kontinuitet jači od volje. Institucionalna inercija, strah od konflikta, komfor kompromisa – sve je to prevagnulo nad principima. Kao neko ko je otvoreno i bez zadrške zagovarao promjene i evropske reforme, osjećam posebnu odgovornost da o tome govorim javno. Prelazak crvenih linija nikada nije dramatičan čin; on se događa postepeno, kroz „male ustupke“. Problem je što se svaki ustupak na kraju pretvori u sistemsku praksu. Sudbina Javnog servisa BHRT-a i institucija kulture na državnom nivou sa prefiksom bosanskohercegovački ne smije biti predmet političkih kalkulacija. Trojka je pristala na to i po mom mišljenju nije smjela podržati usvajanje proračuna bez rješenja statusa pomenutih institucija.

U julu 2024. godine ste, zajedno sa kolegama iz Udruženja rediteljica i reditelja u BiH, u otvorenom pismu premijeru FBiH Nerminu Nikšiću kritikovali odnos njegove Vlade i ostatka Trojke prema kulturi, ocijenivši da je ’proizvodnja filmova zamrla’ od njihovog dolaska na vlast. Jeste li dobili neki odgovor? Je li se nešto promijenilo?
-Formalni odgovor nije stigao, baš kao ni suštinske promjene. Filmska industrija ne može živjeti od obećanja i protokolarnih sastanaka. Zamiranje proizvodnje je direktna posljedica političke neodgovornosti i nesposobnosti da se kultura shvati kao razvojni resurs. Problem nije samo u novcu, nego u odsustvu vizije. Film se kod nas doživljava kao trošak, a ne kao investicija. A to je kratkovidost koja se skupo plaća. Iza blokade Filmske fondacije na entitetskom nivou stoji strateška odluka HDZ-ove ministrice da se jedna od najuspješnijih kulturnih grana ugasi na dvije godine, bez jedne konvertibilne marke podrške, a koalicioni partneri su im to dozvolili.

Pa, i nastavak filma Jasmile Žbanić ’Quo vadis, Aida’ doveden u pitanje zbog nedostatka finansijskih sredstava. Kako je to uopšte moguće? Zar nekoliko velikih filmova bosanskohercegovačkih rediteljica i reditelja nisu učinili više za BiH nego sva politika i svi političari zajedno?
-To je moguće samo u zemlji koja ne razumije vlastiti simbolički kapital. Filmovi poput „Quo vadis, Aida?“ učinili su za međunarodni ugled BiH više nego decenije diplomatskog amaterizma. Ali taj uspjeh obavezuje, a obaveze se ovdje izbjegavaju. Paradoks je da se ti filmovi slave kada dođu nagrade, a zaboravljaju kada treba donijeti odluke. To je licemjerje sistema koji voli rezultate, ali ne i proces. Odnos prema autorici Jasmili Žbanić je paradigmatski. Godinama je vlast kreirala narativ da su najeminetniji umjetnici ove zemlje „paraziti“, „budžetlije“, „uhljebi“ i mnogi drugi kvalifikativi koji Bosnu i Hercegovinu žele pretvoriti u parče etničkog teritorija lišeno smisla, sadržaja i duhovnosti. Zato se nerijetko u privatnim razgovorima i po reakcijama plaćenih stranačkih botova na društvenim mrežama uvjeravam kako se umjetnike želi učiniti prezrenim.

Dozvolite ovdje i jedno podsjećanje: kažu da je Tito kulturu doživljavao kao veoma važan dio jugoslovenske spoljne politike. Je li imao pravo?
-Apsolutno. Kultura je najsofisticiraniji oblik diplomatije. Ona ne nameće, nego uvjerava; ne prijeti, nego privlači. Tito je to razumio državnički. Današnje politike to ne razumiju, jer razmišljaju kratkoročno i utilitarno. Jugoslavija je bila ozbiljna država i u sferi kulture, jer je kulturu shvatala kao javno dobro i strateški resurs, a ne kao dekor ili trošak. Sistematski je ulagala u institucije – pozorišta, muzeje, film, izdavaštvo i muzičku infrastrukturu – stvarajući stabilne uvjete za umjetnički rad i dugoročni razvoj. Kultura je imala društveni dignitet: umjetnici su bili vidljivi u javnom prostoru, a njihovo djelovanje je imalo simboličku i kritičku težinu. Upravo zato je jugoslavenska kultura proizvela djela i autore koji su nadilazili lokalne okvire i postali relevantni u evropskom i svjetskom kontekstu.

Uprkos teškoćama, čudo zvano bosanskohercegovački film ipak opstaje. Imate li objašnjenje?
-Imam: to je talent, ali i trauma. Bosanskohercegovački film nastaje iz nužde, iz potrebe da se ispriča priča koja je potisnuta ili negirana. To su autori koji ne pristaju na šutnju. Ali ne treba romantizirati taj otpor. Talent bez sistema je iscrpljivanje. Dugoročno, i čuda se bez podrške umore, ugase i iščeznu.

Svojevremeno je Senad Avdić stanje u kulturi u BiH opisao kao stanje ’dogovorene beskonfliktnosti, oktroirane apologetike i izniveliranih, a nepostojećih umjetničkih standarda’, a odnos umjetničke i kritičke djelatnosti kao ’preslik šireg fenomena nepostojanja kritičkog mišljenja, ovorenog dijaloga unutar društvenog i političkog ambijenta, ideološkog monopola i klijentelističkog terora’. Da li se kritika u BiH zaista smatra ’uljezom i doživljava parazitom nad kulturom i umjetnošću’?
-Da. Kritika je ovdje nepoželjna jer remeti komfor mediokriteta. Umjesto dijaloga, imamo samohvalu; umjesto kriterija, lojalnost. Kritičar je „problem“, a ne korektiv. Bez kritike nema umjetnosti, samo proizvodnja sadržaja. A sadržaj je ono čime se danas zadovoljavamo. Ukoliko kulturu ne razumijevamo kao prostor javne odgovornosti i slobode, a ne kao ukras države, kako očekivati da kritički diskurs bude njen unutarnji nerv, mjesto gdje se umjetnost susreće s istinom i gdje se, kako bi rekao Adorno, „umjetnost opire svijetu upravo time što mu ne služi“? Umjetnost bez kritike prestaje biti čin slobode i postaje forma poslušnosti. U Bosni i Hercegovini taj prostor se danas sužava, jer svaka ozbiljna kritika razotkriva koruptivne i kriminogene oligarhije, strukture moći koje se održavaju na vlasti kupljenom šutnjom. Kako je upozoravala Hannah Arendt, „najradikalniji oblik zla nije fanatizam, nego odsustvo mišljenja“, a upravo se mišljenje, kroz gušenje kritičkog diskursa u kulturi, ali i općenito u javnom životu, nastoji učiniti društveno nepoželjnim.

Kako Vi podnosite kad Vas kritikuju?
-Ako je kritika argumentovana, ona je dragocjena. Ako je zlonamjerna, ona govori više o onome ko je izgovara. Najgore je kada kritike nema, jer to znači da ste postali irelevantni.

Vašim filmom ’Paviljon’ otvoren je prošlogodišnji SFF. Riječ je o crnoj komediji: grupa stanara staračkog doma, nakon godina zlostavljanja i poniženja, odlučuje se na oružanu pobunu. Koliko prostora za pobunu ostavlja svijet u kojem živimo?
-Sve manje, ali upravo zato je pobuna nužna. Ne mora biti oružana kao u mom filmu; može biti etička, intelektualna, umjetnička. Pobuna počinje odbijanjem da se prihvati poniženje kao normalno stanje. U fikcionalnom filmu me zanimala energija gnjevnih ljudi u trećoj starosnoj dobi. Kroz crnohumorni žanr, govorili smo o koruptivnom sistemu. Nedugo nakon premijere filma, događaji iz Domova za starce u Tuzli i Prijedoru upozorili su nas da film ima dokumentarističku potku.

Pobuna junaka mog filma je, rekli ste jednom, pobuna protiv tihe okupacije naših života apatijom. Kada kažete da su ’radnici u kulturi pretvoreni u poslušnike i kukavice, baš kao i građani ove države’, je li tu riječ o apatiji ili o kukavičluku?
-To su dvije strane iste medalje. Apatija je često racionalizovani strah. Kukavičluk je odluka da se s tim strahom živi. Pobuna počinje onog trenutka kada prestanemo pravdati vlastitu šutnju.

Moram da Vas pitam i nešto o čemu Vam je, pretpostavljam, teško da govorite. Sjećam se sa koliko ste ponosa svojevremeno govorili o tome da su se nekoj pobjedi mlade reprezentacije BiH jednako radovali Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Nedavno je u Doboju zapaljena zastava Bosne i Hercegovine; u Istočnom Sarajevu su, tokom proslave neustavnog dana entiteta RS, mladi ljudi skandirali ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Nadate li se i dalje da će Vaša zemlja jednom izaći iz ove ’rđave beskonačnosti’? Što je uslov da to zaista učini?
-Teško jeste, ali je nužno. Nada bez istine je iluzija. Bosna i Hercegovina iz ove rđave beskonačnosti može izaći samo ako se suoči sa sobom: s ratnim zločinima, s nacionalizmom, s odgojem mržnje. Uslov je obrazovanje, kultura i politika koja neće kalkulisati s fašizmom. Ako to izostane, ponavljaćemo istu priču, samo s novim generacijama. I dalje se nadam – ali ne pasivno. Nada je obaveza, ne osjećaj. 

(Slobodna Bosna, foto: N1)