Svaki put kada se Bosna i Hercegovina približi izborima, iz političkih radionica nacionalizma izlaze isti tekstovi, isti strahovi i gotovo iste riječi. Mijenjaju se autori i portali, ali matrica ostaje nepromijenjena: građanska država proglašava se maskom za dominaciju jednog naroda, ravnopravnost građana predstavlja se kao prijetnja kolektivnim pravima, a svaki pokušaj izgradnje zajedničkog političkog prostora opisuje se kao zavjera protiv “konstitutivnih”. Takvi tekstovi nisu analiza. Oni su politička propaganda upakovana u formu komentara.

Najnoviji primjer je tekst na hrvatskom portalu Dnevno.hr koji je objavljen pod naslovom “Muslimanski nacionalisti podivljali kada su čuli za novi pakt: ‘Oni stvaraju hrvatsko-srpsku koaliciju’”, zatim se donosi opsežna politička analiza trenutne situacije u Bosni i Hercegovini uoči Općih izbora. To je samo još jedan u nizu tekstova koji Bosnu i Hercegovinu predstavlja kao zemlju u kojoj je navodno jedino rješenje daljnja etnička teritorijalizacija, stvaranje novih izbornih jedinica i učvršćivanje podjela. To nije nova ideja. To je stara ideja koja je na ovim prostorima već ostavila previše grobalja.

Temeljna greška takvog pogleda jeste uvjerenje da ljudi nisu građani nego pripadnici kolektiva, da pravo ne pripada pojedincu nego etničkoj grupi, da država ne postoji zbog čovjeka nego zbog nacije. Iz takvog razumijevanja politike nastaje logika prema kojoj je svaki komšija prije svega Hrvat, Srbin ili Bošnjak, a tek onda čovjek, radnik, profesor, umjetnik, ljekar ili student. Upravo je takva logika tokom dvadesetog stoljeća proizvodila sukobe širom Evrope.

Politička filozofija modernih demokratija razvijala se upravo suprotno. Od prosvjetiteljstva do savremenih ustavnih demokratija, osnovna ideja nije bila kako podijeliti ljude po identitetima nego kako svakom pojedincu osigurati jednaka prava bez obzira kojem identitetu pripada. Rousseauova ideja opće volje, Kantovo razumijevanje dostojanstva čovjeka, Hannah Arendt i njeno insistiranje na pravu da čovjek ima prava, John Rawls sa teorijom pravednosti – svi oni polaze od građanina kao političkog subjekta, a ne od etničkog kolektiva kao vlasnika države.

Naravno, Bosna i Hercegovina nije Francuska niti Danska. Ona ima svoju historiju i svoj ustavni okvir. Konstitutivnost naroda ugrađena je u Dejtonski sporazum kao mehanizam zaustavljanja rata i zaštite kolektivnih prava nakon strašnog nasilja. Ali Dejton nikada nije zamišljen kao konačni ideal demokratije. Bio je mirovni sporazum, a ne politička utopija. Njegova najveća vrijednost bila je što je zaustavio rat. Njegova najveća slabost jeste što je ratnu logiku ugradio u institucije.

Zato je pogrešno predstavljati građansku državu kao negaciju konstitutivnosti. Pravo pitanje nije ili građani ili narodi. Pravo pitanje jeste kako istovremeno zaštititi kolektivne identitete i individualna prava. Evropska demokratska praksa upravo tome teži: manjinska prava, kulturna autonomija, zaštita jezika i identiteta postoje zajedno s načelom jednakosti svakog građanina pred zakonom.

Nacionalistički narativi vole koristiti riječ “unitarizam” kao etiketu kojom diskvalificiraju svaku ideju zajedničke države. Međutim, građanska država nije unitarna država. Građanska država znači da glas svakog čovjeka ima jednaku moralnu vrijednost, da institucije štite svakoga i da se politički legitimitet ne izvodi iz krvi nego iz biračkog prava. To ne znači ukidanje identiteta nego odbacivanje privilegija zasnovanih isključivo na etničkoj pripadnosti.

Posebno zabrinjava retorika koja političke protivnike naziva “muslimanskim nacionalistima”, dok istovremeno hrvatski i srpski nacionalizam predstavlja kao legitimnu odbranu kolektivnih prava. Takav diskurs nije slučajan. On proizvodi neprijatelje. On homogenizira vlastito biračko tijelo stvaranjem slike o trajnoj ugroženosti. Strah je uvijek bio najjeftinija politička valuta na Balkanu.

Bosna i Hercegovina nije opstala zahvaljujući politikama podjela nego uprkos njima. U svakom gradu postoje ljudi koji svakodnevno sarađuju bez obzira na ime, vjeru ili naciju. Univerziteti, pozorišta, bolnice, sportski klubovi, kulturne institucije i hiljade običnih porodica pokazuju da je zajednički život moguć. Problem nije društvo. Problem su političke elite koje od podjela žive.

Tvrdnja da građanska država automatski znači dominaciju većinskog naroda također zanemaruje čitav arsenal demokratskih mehanizama kojima se štite manjine. Ustavni sudovi, domovi naroda, kvalificirane većine, zaštita vitalnih interesa, decentralizacija i evropski standardi manjinskih prava postoje upravo zato da demokratija ne postane tiranija većine. Rješenje nije ukidanje građanskog principa nego njegovo mudro usklađivanje sa zaštitom kolektivnih prava.

Bosna i Hercegovina mora prestati biti zemlja u kojoj se svaka politička ideja prevodi na etnički jezik. Kada se govori o zdravstvu, odmah se broje narodi. Kada se govori o obrazovanju, broje se narodi. Kada se govori o ekonomiji, kulturi ili sportu, opet se broje narodi. Tako država nikada ne može razviti zajednički javni interes.

Nije slučajno što Evropski sud za ljudska prava godinama upozorava da postojeći ustavni sistem diskriminira dio svojih građana. Presude poput Sejdić–Finci, Zornić, Pilav i drugih nisu napad na Bosnu i Hercegovinu nego poziv da ona postane demokratskija. Evropska budućnost Bosne i Hercegovine ne vodi prema još dubljim etničkim podjelama nego prema proširenju jednakih prava za sve.

Najveća tragedija Bosne i Hercegovine nije njena različitost. Njena najveća tragedija jeste što se različitost uporno koristi kao političko oružje. Nacionalizam uvijek počinje pričom o zaštiti vlastitog naroda, a završava ograničavanjem slobode svih. Historija Evrope to je dokazala bezbroj puta.

Građanska Bosna i Hercegovina nije država bez Bošnjaka, Hrvata i Srba. Naprotiv. Ona je država u kojoj su Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi i svi drugi jednako svoji. U kojoj niko ne mora izgubiti svoj identitet da bi stekao puna politička prava. U kojoj se patriotizam ne mjeri etničkom pripadnošću nego odgovornošću prema zajedničkom dobru.

Zato je izbor pred Bosnom i Hercegovinom mnogo jednostavniji nego što ga nacionalističke politike predstavljaju. Nije izbor između naroda i građana. Izbor je između društva koje će i dalje živjeti od straha i društva koje će početi živjeti od povjerenja. Između države koja će biti zbir zavađenih etničkih teritorija i države koja će biti politička zajednica slobodnih i ravnopravnih ljudi.

Sve drugo smo već jednom pokušali. I znamo koliko je koštalo.

(Tačno.net, foto: N1)