Mostar je za mene više od grada. On je osjećaj koji se vraća u grudima kao stara, pomalo bolna melodija – ona koja ne prolazi, nego sazrijeva s godinama. Moja mladost nosi mostarske obrise: sunce koje udara o kamen, Neretvu koja ne teče nego govori, i ljude koji su nekada živjeli jedni s drugima, a ne jedni pored drugih.

Moja prva, „filmska veza“ s Mostarom nastala je još u tinejdžerskim godinama, kada sam dolazio na set snimanja serije „Aleksa Šantić“, u režiji Aleksandra Jevđevića. Bio je to jedan od posljednjih velikih projekata igranog programa nekadašnje Televizije Sarajevo, vrijeme kada je televizija još vjerovala da kultura oblikuje identitet jednog društva. Moj otac, direktor fotografije Mustafa Mustafić, stvarao je tada vizuelni jezik Mostara – hvatao svjetlost koja se lomila preko kaldrme, kuća i lica, kao da snima ne samo grad nego i njegovu dušu. Kao dječak koji posmatra filmski set, prvi put sam shvatio da Mostar nije samo scenografija, nego narativ, prostor gdje umjetnost i stvarnost postaju nerazdvojne.

Kasnije sam u Mostar došao u najtamnije vrijeme njegove istorije – u rat, kada su svjetla bila ugašena ne samo u kućama nego i u ljudima. Tada sam radio dokumentarni film „Neka bude svjetlosti“, pokušavajući da kamerom uhvatim ono što je izgledalo da nestaje – ljudskost. Film je kasnije bio politički zabranjen, ali zapravo je zabranjena bila istina. Mostar je, naime, grad koji previše svjedoči da bi bio politički udoban. On je grad koji pamti, a pamćenje je uvijek opasno za one koji žele pisati nove, lažne početke.

Mostar je stoljećima bio kulturna raskrsnica Bosne i Hercegovine. Grad gdje su se susretali Orijent i Mediteran, sevdah i dalmatinska melankolija, islamska ornamentika i austrougarska urbanost. Nije slučajno što su iz njega izrasli Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, koji su Mostar učinili književnim prostorom emocije i pobune. Šantićeva „Emina“ nije samo ljubavna pjesma – ona je metafora Mostara kao grada u kojem ljepota nastaje iz susreta različitosti.

Mostar je dao i likovne umjetnike koji su slikali svjetlost Neretve kao da pokušavaju uhvatiti vrijeme – od Mladena Solde do Safeta Zeca, ali i Juse Nikšića, slikara koji je Mostar nosio u koloritu svojih platna, bilježeći njegovu mediteransku senzibilnost i unutrašnju melankoliju. Nikšićeva djela podsjećaju da Mostar nije samo arhitektonski prostor, nego i emotivni pejzaž koji živi u ljudima.

Muzički, Mostar je iznjedrio glasove koji su razumjeli dušu ovog grada: Himzo Polovina, čiji sevdah zvuči kao razgovor s prošlošću, Kemal Monteno, koji je Mostar i Sarajevo spajao emocijom, te urbana energija Mostar Sevdah Reuniona koja je dokazala da tradicija može biti savremena i univerzalna.

O Mostaru je pisao i Ivo Andrić, nazivajući ga gradom svjetlosti, mjestom gdje se sunce ne ogleda samo u vodi Neretve nego i u mentalitetu ljudi. Andrićeva refleksija o Mostaru nije bila samo poetska impresija – ona je bila kulturna dijagnoza grada koji je kroz istoriju opstajao zahvaljujući otvorenosti, trgovini idejama i ljudima, ne zidovima. U Andrićevoj slici Mostara svjetlost nije samo prirodni fenomen; ona je metafora tolerancije, susreta i civilizacijskog kontinuiteta.

Mostar je bio i grad velikih ljudi koji su svjedočili da etika i hrabrost mogu biti jednako važni kao umjetnost. Zdravko Grebo, intelektualac evropskog formata i moralni autoritet, nosio je Mostar kao ideju slobodnog i pravednog društva. Roko Markovina, simbol građanske hrabrosti i dosljednosti, pripada onoj generaciji Mostaraca koja je vjerovala da grad nije teritorija nego zajednica ljudi. Njihova intelektualna i moralna vertikala danas djeluje kao podsjetnik koliko je Mostar izgubio kada je počeo gubiti svoje građanske temelje.

Mostar je bio i grad Veleža – kluba koji nikada nije bio samo sportski kolektiv, nego i društveni fenomen i simbol antifašističke, radničke i multietničke tradicije grada. Velež je bio emocija i identitet, a njegovi igrači legende koje su nadilazile sport: Kajtaz, Tuce, Slišković, Enver Marić – imena koja su nosila Mostar širom Evrope. Sudbina Veleža, protjeranog sa svog stadiona i pretvorenog u simbol političke i ratne nepravde, gotovo je savršena metafora sudbine samog Mostara.

Danas, vraćam se Mostaru kroz pozorište, radeći predstavu u Narodnom pozorištu Mostar „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“, po tekstu Adnana Lugonića. Rad na toj predstavi za mene nije samo umjetnički proces nego i lični dijalog s gradom i njegovom istorijom. Mujaga Komadina simbolizira jednu epohu Mostara u kojoj se grad razvijao kao urbani, otvoreni prostor, vođen idejom zajedničkog dobra. Govoriti o takvoj ličnosti danas znači postaviti pitanje gdje je nestala vizija Mostara kao zajedničkog grada.

Mostar danas nosi jednu od najdubljih rana savremene Bosne i Hercegovine. Grad koji je nekada bio paradigma suživota pretvoren je u laboratorij segregacije. Dvije obale Neretve više nisu samo geografske nego političke i identitetske linije razdvajanja. Mostar je postao grad u kojem se djeca školuju odvojeno, gdje se istorija predaje u paralelnim verzijama, gdje je urbani prostor pretvoren u mapu etničkog vlasništva.

Ali ono što najviše boli jest činjenica da ratno nasljeđe u Mostaru nikada nije dokraja suočeno sa sobom. Zločini su često relativizirani, žrtve instrumentalizirane, a političke elite su izgradile karijere na održavanju podjela. Mostar je ostavljen u stanju trajne tranzicije – grada u kojem mir postoji administrativno, ali ne i suštinski. Etnička pljenidba javnog prostora, institucija i kulturne memorije traje decenijama, pretvarajući Mostar u taoca vlastite prošlosti.

Aktuelne politike, umjesto da grade integrativni model društva, održavaju status quo jer im podjele garantuju moć. Mostar je postao politički eksperiment u kojem se segregacija normalizira, a građanski identitet sistematski potiskuje. Takav Mostar nije samo tragedija jednog grada – on je opomena cijeloj Bosni i Hercegovini.

A Mostar je bio – i još uvijek u dubini jest – kosmopolitski grad. Grad u kojem su se ljudi prepoznavali po pjesmi, zanatu, humoru i ljubavi, a ne po prezimenu ili bogomolji. Njegov Stari most nikada nije bio samo arhitektonsko čudo; on je bio metafora susreta. Njegovo rušenje nije bilo samo ratni čin, nego pokušaj da se uništi ideja povezivanja. Njegova obnova, koliko god simbolički važna, još uvijek čeka svoju suštinsku realizaciju – obnovu društva koje će most ponovo živjeti, a ne samo gledati.

Zašto mi je stalo do Mostara? Zato što je to grad koji me naučio da umjetnost ima smisla samo ako brani čovjeka. Zato što u Mostaru vidim i vlastitu mladost, i profesionalno formiranje, ali i sudbinu zemlje kojoj pripadam. Mostar je grad u kojem sam naučio da kultura nije ukras društva nego njegov moralni temelj. Grad koji me naučio da umjetnost mora govoriti kada politika šuti ili laže.

Zato moj povratak Mostaru kroz film, pozorište i sjećanja nije nostalgija, nego otpor zaboravu. Mostar je grad koji još uvijek čeka da mu se vrate ljudi kakvi su ga nekada činili. A dok god postoji neko ko ga pamti kao grad susreta Mostar nije izgubljen – on je samo privremeno zarobljen u vremenu koje će, nadam se, jednom proći, jer ovo nije samo grad sjećanja – on je i grad živih glasova.

Danas u Mostaru stvaraju i žive umjetnici poput Elvedina Nezirovića, čija književnost uporno bilježi unutrašnje lomove i tihe heroizme ovog prostora; Adnana Žetice, poete koji je svojevrsni arhivar osjećaja; Adnana Repeše, romani magijskog realizma na hercegovački način; Magdalene Blažević, čija poezija i proza nose senzibilitet generacije koja odbija da pristane na podjele; Mirka Božića i Vladimira Mićkovića, čiji rad potvrđuje da Mostar i dalje ima intelektualnu i umjetničku pulsaciju. Njihovo prisustvo nije samo individualni doprinos kulturi – ono je dokaz da grad još diše.

Teza je jednostavna, ali suštinska: dok god postoje umjetnici, grad ima šansu da preživi. Umjetnici su supstanca grada. Oni čuvaju njegovu unutrašnju arhivu, njegovu emocionalnu mapu i njegovu moralnu vertikalu. Bez njih, grad postaje administrativna jedinica; s njima, on ostaje živi organizam.

Svaki grad koji želi biti evropski i moderan mora imati snažnu umjetničku jezgru. Ne zbog prestiža, nego zbog opstanka. Umjetnici su čuvari sadašnjosti – jer imenuju ono što društvo pokušava prešutjeti. Oni su most prema prošlosti – jer reinterpretiraju tradiciju, oslobađajući je mitova i ideoloških manipulacija. I oni su etičke koordinate budućnosti – jer podsjećaju da razvoj bez humanosti nije napredak, nego regresija.

Mostar jest grad svjetlosti, znao je u svojoj historiji zaštititi, voljeti i poštovati savremene stvaraoce kao ključne aktere javnog života. Jer grad bez umjetnika lako postaje grad bez savjesti. A grad bez savjesti brzo zaboravi zašto je uopšte građen. Zato vjerujem da Mostar još ima šansu. Ne zbog politike, ne zbog administrativnih rješenja, nego zbog ljudi koji stvaraju uprkos svemu. Dok god u Mostaru postoji rečenica koja svjedoči, slika koja pamti, predstava koja propituje i pjesma koja spaja – Mostar nije izgubljen. On je grad u borbi za vlastitu dušu. I dok god ta borba traje kroz umjetnost, Mostar ima budućnost.

(Tačno, foto: N1)