Otpremismo, dakle, i posljednjeg haškog optuženika spram čuvenog nizozemskog ljetovališta u Sheveningenu. Jer niko, naime, sem nas, ubogih stanovnika bivše nam Jugoslavije, i ne zna da se u tom mondenskom mjestu nalazi i nekakav pritvor u kojem sjede nečiji ubogi heroji.

Ispostavilo se da je ovaj posljednji, Goran Hadžić, bivši magacioner i još jedan bivši predsjednik još jedne bivše srpske države, tokom sedmogodišnjeg bjekstva bio sklon ljubavisanju sa strane – nije, siroma mogo protiv libida sopstvenog. Kako sada napraviti miting podrške jednom takvom liku, preljubniku, antipatrijarhalnoj porodici? Uhapšenom u šumici između manastira Krušedol i objekta Vojske Srbije, koji se gotovo naslanjaju jedan na drugi (ima li, uostalom, šta prirodnije od te vrste naslanjanja?). Od njega heroja ne bi mogao napraviti ni slijepi pjesnik Homer, čak ni njegov srpski sabrat Filip Višnjić. Džaba, nema činjenice za koju se poeta zakačiti može pa da okolo nje isplete lovorike. No, pravljenje heroja od Hadžića svakako je nemoguć posao kojeg se niko iz patrijotskog korpusa ovdašnjeg i ne bi poduhvatio.

No, prije Hadžića a nakon petnaestogodišnjeg bogougodnog tumaranja, u holandsko ljetovalište isporučen je dika i ponos, lično i personalno đeneral Ratko Mladić, onaj lik sa majica. Bijaše to vješti vojnik koji je u svoje šake onomad dobio čitavu silesiju JNA armade, a za protivnike krvoločne ustaše i balije koji su od oružja, spram Mladićevih MIG-ova, tenkova i metkova, imali malo jaču praćku. Kojom su jedino mogli gađati vrapca. Bijaše to đeneral koji je, te s praćkom, od aprila do avgusta 1992. godine napao svojim avionima, topovima i popovima, tako da im se ni slučajno za trag ne zna. Bijaše to đeneral koji se kurčio pred kamerama kad god je mogao, pronoseći slavu rodne mu kalinovačke vukojebine, za koju niko čuo ne bi da je nije on proslavio. Baš ko što ni za njega niko ne bi čuo. Svoju krvavu jagodu na šlagu genocidne torte đeneral je stavio „sveteći se Turcima za 500 godina zuluma”, to jest ubijajući bezmalo devet hiljada razoružanih, izgladnjelih i žicom vezanih „mudžahedina”. Toliko, da im se sjeme zatre. I tako su đenerala – nakon decenijskog i po lutanja u zepicama i priglavcima da ga komšije u stanu ispod na Novom Beogradu ne čuju – klepile ovdašnje službe nebezbjednosti u nekakvom selu u ovdašnjem od siromaštva raspadnutom Banatu. Na užas njegovih fanova, đeneral ne samo da se nije koprcao kad su ga apsili, ne samo da nije potegao barem pištolj kad već tenk nije bio pri ruci, nego je skrušeno promrljao nešto u stilu da ne mere više da se skriva i da mu je dosta svega. „Taj sam”, veli on, „koga tražite”. Čisto da razbije enigmu. A nisu mu, bogami, nokte čupali da to prizna. Ma niko ga nije ni pito a on već prizno! Onda se pojavio u javnosti, u medijima ovdašnjim, jer se poželio jagoda. Pa je nosio neku kapu, u nedostatku Mišićeve šapke, i pretvarao se da je dementni starac. Heroj sa Alchajmerom! I ajd ti sad budi Homer ili Višnjić pa skuj od njega junaka, turi ga u desetarac, ako možeš!

Ili onaj Dragan Dabić, onaj što ko da je ispao iz Ćopićevih „Magarećih godina”…  On pustio perčin, hodao i tihovao okolo najviše po Vojvodini, i držao predavanja, kažu da je i neplodnost liječio ko pop u onom filmu. Varo i on vjernu ljubu. A i njega nosali na majicama. Ovi iz službi nebezbjednosti pratili ga, imali sigurne dojave da on nije Dragan Dabić već da je…, ali sve nisu vjerovali da je TO što je ispred njih isto ono što je vezivalo plave šljemove za bandere po Republici Šumskoj. Ajd, ko vele, pitaće ga, ko pita ne skita, ljeba ne traži… Kad ono – fakat on: The Radovan, The President. Čovjek koji je, ko i đeneral iz prethodnog pasusa, u gusle odavno ušao, od rodnog mu Durmitora pa do Bijeljine. Al kad to guslari vidješe, oni se postidješe i u crnu zemlju pogledaše. I sve pjesme pocjepaše…

Dinko Gruhonjić