Programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) i profesor na Novosadskom univerzitetu Dinko Gruhonjić govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o moralnom sunovratu u kojem danas živimo, odgovorio je na histerične napade predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, ali i one upućene od strane zastupnika u NSRS-u Nebojše Vukanovića. Gruhonjić je ponovio svoje stavove o bh. entitetu Republika Srpska, te otkrio kako se nosi sa sve učestalijim prijetnjama po život.

Vaše nedavne opservacije o Republici Srpskoj kao entitetu nastalom na genocidu i građanima RS-a koji traže rezervni položaj u Beogradu i Novom Sadu, jer znaju da je taj bh. entiet neodrživ, izazvale su burne reakcije ali i salve prijetnji i uvreda od strane vladajućeg režima u RS-u. Čak se i predsjednik tog bh. entiteta Milorad Dodik obrušio na vas. Jeste li očekivali takve reakcije i što mislite da je Dodika najviše zaboljelo u tih nekoliko rečenica?

-Mislim da ga je najviše zaboljelo to što sam ja Banjalučanin i što sam prilikom gostovanja na TV N1 Beograd to jasno i glasno rekao. Samo što ja pamtim moj grad iz nekih drugih vremena, kada su takvi poput Dodika, a naročito njegovih brojnih gaulajtera, eventualno maksimalno mogli biti predsjednici kućnog savjeta, mada ne vjerujem da su i to mogli biti u vrijeme Jugoslavije, ne bi ih komšije u zgradi izabrale. Prije će biti da bi njima, zbog kriminala u koji su do guše upetljani, tada mjesto bilo na Tunjicama (banjalučki zatvor, op. „SB“).

Sve što sam rekao na N1 nisu „opservacije“, nego su notorne činjenice, sudski, ekonomski i demografski dokazane. Ali, u društvima u kojima mi živimo, a naročito u Dodikovom i Vučićevom „srpskom svetu“, činjenicama se ne barata. Što bi filozofi rekli: „Ukoliko se činjenice ne slažu sa našim mišljenjem, utoliko gore po činjenice“. Ili ona deviza tabloidnog novinarstva, pa samim tim i tabloidne dodik-vučićeve politike: „Ne dozvolimo činjenicama da nam upropaste priču!“ Ja sam, dakle, izrekao činjenice, oni su to kasnije vadili iz konteksta i bjesomučno lagali, jer lagati jedino znaju, sve što iz njihovih usta izađe nije ništa drugo nego pogana laž. Kad u takvim društvima naglas iznesete činjenice, to je efekat pucnja iz pištolja u potpuno praznoj sobi.

Zanimljivo je da su i od strane Dodikove opozicije stigle otrovne strelice i histerične reakcije. Zastupnik u NSRS-u Nebojša Vukanović „počastio“ vas je salvama brutalnih uvreda, nazvao vas je „izdajnikom“, „plaćenikom“, „srpskim autošovinistom“. Kako je moguće da Vukanović misli isto ili još gore od Dodika?

-Vrlo jednostavno: obolio je od kužnog virusa naci(onali)zma. U entitetu RS, sem možda na marginama, jednostavno ne postoji artikulisana alternativa, ne u političkom, već u civilizacijskom smislu riječi. Jer ovdje i nije riječ o političkim stavovima, već o fundamentalnim pitanjima civilizacije: da li je dobro ili loše počiniti genocid, masovna etnička čišćenja (što je eufemizam za genocid), masovna silovanja i organizovati masovni progon stanovništva? Pitanje zvuči nadasve glupo u svakom iole civilizovanom društvu u kojem se cijeni ljudski život kao najveća vrijednost koju imamo.

Ali, u entitetu RS na to pitanje dobićete sljedeći odgovor: „U redu je počiniti sva ta masovna zlodjela, ako su na meti oni ‘drugi’ i ‘drugačiji’“. To je – po kriminološkoj, filozofskoj, psihopatološkoj definiciji – stanje moralne dezorijentisanosti koje se naziva moralnim idiotizmom. Kako bi to rekao filozof Milenko Perović: „Moralni idiotizam znači retardaciju u moralnim stvarima koja se ispoljava kao nesposobnost razlikovanja dobra i zla“. A nacionalistička ideologija, kada se realizuje u zločinu – u ovom slučaju u genocidu – uvijek i neizostavno izaziva moralni idiotizam. To je životinjska nemoralnost, gdje se u ime „viših nacionalnih interesa“ moralni idiotizam duboko ukorjenjuje u ljudima. To je stanje bez savjesti, bez osnovne predstave o odgovornosti i krivici. Tužna su i besperspektivna društva u kojima takvi dominiraju… To je antropološka katastrofa!

Ukazali ste na notorne činjenice o tome da je u Srebrenici počinjen genocid, da se entitet Republika Srpska ubrzano prazni od stanovništva zbog politike koju provodi Milorad Dodik i tamošnja vlast, a koja građane ostavlja bez perspektive, do te mjere da i u Srbiji vide, makar privremenu, „obećanu zemlju“ u koju se masovno iseljavaju“. Koliko su građani Srbije upoznati s tim činjenicama?

-Ne znam, trebalo bi sprovesti neko istraživanje na reprezentativnom uzorku. Ne moraju ni biti svjesni, vidi se golim okom da je sve veći priliv ljudi iz entiteta RS u, recimo, Novi Sad gdje ja živim. U Vojvodini su ljudi i inače osjetljivi na „dođoše“, kako oni zovu došljake. I ja sam „dođoš“ i osjetio sam tu vrstu domicilnog šovinizma na sopstvenoj koži. Samo što je to meni zaista smiješno, jer sam urbani tip i moje prirodno okruženje je grad. Manje-više je nebitno gdje se on nalazi, ali mi prija da to bude grad u kojem se govori jezik kojim i ja govorim, jer je jezik moja jedina domovina.

Nije, dakle, problem što ljudi migriraju iz sredine u sredinu, to i jest jedna od poenti grada kao fenomena, koji potom malo po malo „kuha“ sve te različite kulture i „mentalitete“ u jedan urbani „melting pot“. Pitanje je zašto oni sve više napuštaju entitet RS i odlaze iz svojih zavičaja u Sloveniju, Austriju, Njemačku, Ameriku, a znatan broj njih i u Srbiju. Koliki je stepen njihovog očaja ukoliko u Srbiji – ovakvoj u svakom smislu nakrivo nasađenoj kakva jeste – ti ljudi prepoznaju nekakvu „sigurnu kuću“? Kako li im je tek onda u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini, na Palama…? To su sve jasne posljedice dodikovštine koja je sinonim za pljačku bez kraja i konca. Mada, sve ima svoj kraj i konac, ma koliko se Dodiku i Vučiću činilo da nema. Njima je vlast pomutila razum. Što bi rekao Koča Popović: „Izliv vlasti u mozak je kao kada čovek neprestano ima temperaturu 39,5“. Zamislite to! Pa nije ni čudo što im je mozak prokuhao! 

Konstantno upozoravate na opasne namjere režima Aleksandra Vučića. Kako komentirate slučaj sarajevskih studentica koje su nagrađene od vlasti u Srbiji, nakon veličanja ratnog zločinca Ratka Mladića i jezivih poruka na društvenim mrežama?

-To je veoma tužan primjer kako su nove generacije odgojene. To je „cvijeće zla“ koje je izniklo na humusu poricanja genocida i ratnih zločina. To je opet moralni idiotizam. Bazično, te djevojke nisu krive jer nisu mogle birati gdje će se roditi a potom i kako će ih roditelji vaspitavati, o čemu će ih škola obrazovati, šta će im mediji servirati, kakvi će im se zločinci smijati sa fasada njihovih zgrada u vidu murala i grafita… Ali, pošto je riječ o sada već punoljetnim osobama, one ne mogu izbjeći odgovornost za svoje postupke. Tim prije jer, koliko je meni poznato, nisu izrazile niti stid niti kajanje zbog svojih gnusnih poruka.

Čini se da je Novi Sad u kojem živite neka vrsta bastiona otpora nacional-šovinizmu i kleronacionalizmu u susjedstvu. Koliko je opasno živjeti u bolesnom društvu, a u isto vrijeme ukazivati na maligne pojave koje su dovele do ratova 90-ih?

-Hvala, ja bih zaista volio da ste vi u pravu kada vidite Novi Sad kao takav grad, mada ja nisam takav optimista. Ima nas koji se suprotstavljamo ludilu, ali nas je veoma malo koji to radimo javno. Uostalom, mislim da je uvijek malo takvih ljudi. Jugoslovenski komunisti su, na primjer, u Drugi svjetski rat ušli sa valjda 3-4 hiljade članova pa su dobili rat i izveli revoluciju, i to nakon dvije decenije proganjanja i pogroma nad njima tokom trajanja Kraljevine Jugoslavije, kada su bili stavljeni izvan zakona. Dakle, nije poenta u brojkama i masovnosti, poenta je u jačini ideje.

Kažu da treba raditi ispravne stvari i kad nema izgleda za uspjeh, jer tako zapravo uvijek dobiješ, iako stalni gubiš. S vremenom i godinama koje prolaze to sve više shvatam. A plašim se, naravno, samo se lud čovjek ne plaši. Moj strah je realan i moja opreznost je na mjestu jer živim u društvu koje je postalo sigurna kuća za ratne zločince, kako je to Vučić i obećavao još 2007. godine. No, nisam usamljen i nisam zaboravio antifašističke partizanske tradicije moje porodice i naše metode.

(Slobodna Bosna)