Na samitu Evropskog vijeća, koji je proteklog tjedna održan u Bruxellesu, evropski čelnici donijeli su jednu od prvih većih političkih odluka od formiranja nove EU administracije dogovorivši se da će donijeti restriktivnije imigrantske politike. Odluka je donesena nakon što je tijekom posljednje dvije godine niz država unilateralno zatvaralo svoje nacionalne granice i time suspendiralo šengenski režim, a među njima su Njemačka, Italija, Francuska, Austrija, Švedska, Danska i Slovenija.

Na sastanku na kojemu su sudjelovali čelnici EU članica i predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula von der Leyen prihvaćen je prijedlog iz pisma koje je napisala uoči sastanka a u kojemu kao spasonosno rješenje za problem „neregularnih migracija“ predlaže otvaranje „centara za povratak“ (return hubs). U pitanju je tipična eurokratska šifra za postupak koji još uvijek, iako sa sve manje nelagode, asocira na masovne deportacije iz prošlog stoljeća, pa su evropski lideri pronašli manje eksplicitnu terminologiju koja bi trebala fingirati da će ti postupci biti u skladu s međunarodnim pravom. Prije samog samita dio lidera EU-a sudjelovao je na sastanku koji su organizirale Italija, Danska i Nizozemska, a na kojemu se također raspravljalo o „inovativnim rješenjima“, što je još jedna šifra za otvaranje smještenih detencijskih centara zatvorenog tipa izvan EU-a.

Uoči samita i predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel oglasio se pismenom najavom da će taj sastanak biti „prilika za fokusiranje na konkretne mjere za sprječavanje iregularnih migracija, uključujući jačanje kontrole naših vanjskih granica, poboljšanja međusobne suradnje i učvršćivanja politika povratka“. Temu samita oduševljeno su pozdravili i nizozemski antiimigrantski populist Geert Wilders, čija je stranka od prije šest mjeseci članica vladajuće koalicije, danska premijerka Mette Frederiksen, inače socijaldemokratkinja, i grčki premijer Kiriakos Micotakis, dok je jedini disident u atmosferi općeg entuzijazma bio španjolski premijer Pedro Sánchez, koji je kritizirao ideju deportacija i zazivao veću suradnju sa zemljama iz kojih migranti dolaze kako bi se osiguralo da se migracijski procesi odvijaju zakonito i sigurno.

Evropski politički centar, drugim riječima, u procesu je daljnje mejnstrimizacije politika koje zastupaju stranke ekstremne desnice, a koji podrazumijeva i sve otvoreniju dehumanizaciju izbjeglica i tražitelja azila i njihovo svođenje na masu koja postoji tek kao sredstvo za geopolitička obračunavanja. Naime, osim o return hubovima, na samitu se naveliko raspravljalo i o tome kako „neprijateljske sile“, odnosno Rusija i Bjelorusija, izbjeglice koriste kao sredstvo za vođenje famoznih „hibridnih ratova“, „sigurnosnu prijetnju“ i „destabilizaciju“ Evropske unije. U tome je prednjačio premijer Poljske Donald Tusk, inače i bivši predsjednik Evropskog vijeća i bivši predsjednik Evropske narodne stranke (EPP), dakle vodeći predstavnik dominantne, nominalno umjerene struje evropske politike. Tusk se na samitu požalio kako bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko upravlja migracijskim tokovima i navodi migrante s Bliskog istoka i iz Afrike da „navaljuju na granice“. U tome je dobio podršku Von der Leyen, koja je režim u Minsku također okarakterizirala kao „hibridnu prijetnju“.

Tusk je, osim toga, najavio da će privremeno suspendirati sustav azila u svojoj zemlji. Prema mišljenju relevantnih stručnjaka, to bez sumnje predstavlja kršenje ne samo međunarodnog prava već i samih EU zakona, no većina čelnika EU-a složila se da je u pitanju „prikladna mjera za iznimnu situaciju“. Premijer Poljske to je obrazložio tvrdnjom da je tijekom ove godine preko njezine istočne granice pokušalo ući 26 tisuća ljudi. Evropska agencija za granice Frontex izvijestila je pak da se broj dolazaka na toj granici zaista tijekom ove godine povećao za skoro 200 posto, no na nešto više od 12, a ne 26 tisuća, dok se velika većina dolazaka (136 tisuća) i dalje odvija morskim putem.

Tuska inače u svibnju iduće godine čeka izborni sraz s donedavno dominantnom strankom desnice Pravo i pravda, pa je, uz unisonu podršku EU institucija, ostao neimpresioniran upozorenjima organizacije Amnesty International da je suspendiranje sustava azila „u sukobu sa Ženevskom konvencijom i Općom deklaracijom o ljudskim pravima“. Štoviše, pozivajući se također na famozno hibridno ratovanje, u srpnju je zakon o privremenoj suspenziji sustava azila prošao i u parlamentu Finske, gdje je od prošle godine na vlasti Nacionalna koalicijska stranka, također članica evropskih pučana.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM) ukupan broj ilegalnih prelazaka granice do sredine listopada ove godine iznosio je manje od 150 tisuća, što je 42 posto manje nego prethodne godine. U posljednjih osam godina manje dolazaka bilo je samo u prvoj godini pandemije Covida-19 (manje od 100 tisuća). Na početku takozvanog „izbjegličkog vala“ izazvanog ratom u Siriji, 2015. godine političkom odlukom tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel u EU je pripušteno oko 1,3 milijuna izbjeglica, a već naredne godine taj je broj pao na manje od 400 tisuća.

Unatoč tome stranke ekstremne desnice sve te godine strelovito su rasle koristeći se antiimigrantskom retorikom, dok su ih vodeće konzervativne stranke slijedile implementirajući njihove politike ilegalnim pushbackovima, zatvaranjem granica i podizanjem ograda veće kilometraže od one koju je na granici s Meksikom postavio bivši američki predsjednik Donald Trump, što ipak nije spriječilo daljnji rast ekstremne desnice. Nakon evropskih izbora u lipnju Komisija je predstavila novi paket zakona o migracijama u kojemu se standardnim orvelijanskim jezikom najavljuje uvođenje „fleksibilnog mehanizma solidarnosti kojim će se osigurati da nijedna EU članica ne bude ostavljena sama pod pritiskom“, a masovne deportacije u treće zemlje trebale bi biti temelj za postizanje te interne solidarnosti.

Toga se prva poduhvatila talijanska vlada premijerke Giorgije Meloni, koja je još u studenom prošle godine s Albanijom sklopila bilateralni pakt o uspostavi „centara za obradu“ tražitelja azila na teritoriju te zemlje u zamjenu za lobiranje Meloni za ulazak Albanije u EU. Uz tri objekta s kapacitetom od 800 ljudi Italija će financirati i „preddetencijski centar“ za 144 osobe i zatvor za njih 20, a ljudi će na „dubinski screening“ u njih biti dovođeni preko albanske luke Schëngjin i vojne baze Gjadër. Von der Leyen je na nedavnom samitu upravo talijanski projekt pohvalila kao „model od kojega treba učiti“ prilikom razrađivanja ideje o return hubovima. No rekla je i da je još nejasno koliko bi dugo ljudi u njima uopće mogli biti držani i koje bi države uopće htjele taj prljavi posao obavljati za EU i po kojoj cijeni. Istu ideju već je naime EU neuspješno pokušao realizirati 2018. osnivanjem nečega što su tada nazvalo „platformama za iskrcavanje“ u afričkim državama, a autor toga prijedloga bio je tadašnji predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk.

Da ni ovog puta neće biti jagme za takvom vrstom biznisa potvrdio je nedavno albanski premijer Edi Rama, koji je novinarima rekao da su i neke druge EU članice tražile isto od njega, ali je on to odbio. Poznato je da se za taj oblik suradnje s Albanijom zainteresirao i premijer Ujedinjenog Kraljevstva Keir Starmer, iako je njegova zemlja već imala neuspješan pokušaj sklapanja dogovora s Ruandom da tamo deportira svoje tražitelje azila.

Osim što, po svemu sudeći, druge članice EU-a neće moći replicirati albanski model u samoj Albaniji, talijanski je „model“ upravo u danima održavanja samita doživio debakl nakon što je tamo otpravljena prva grupa od 16 ljudi. Dok je Meloni bila na samitu u Bruxellesu, talijanske vlasti morale su vratiti nazad u Italiju četiri osobe koje su okvalificirane kao „ranjive“, pa prema pravilima koje je donijela talijanska vlada tamo nisu smjeli ni biti poslani. Kasnije su odlukom talijanskog suda i ostali vraćeni u Italiju, s obzirom na to da je Evropski sud pravde 4. listopada donio nove kriterije o sigurnim zemljama porijekla prema kojima zemlje iz kojih su ovi migranti došli – a to su Bangladeš i Egipat – nisu sigurne. Talijanska opozicija kritizirala je program tvrdeći da je cijeli program preskup jer će koštati milijardu eura u razdoblju od pet godina, a rekli su i da je prva tura transporta samo 16 ljudi, 80-metarskim vojnim brodom sa 70 članova posade, koštala 250 tisuća eura.

Osim o deportacijama na samitu se raspravljalo o još jednom prijedlogu talijanske premijerke Meloni, onome da se revidiraju odnosi Evropske unije s režimom sirijskog diktatora Bašara al Asada kako bi se time otvorio put za deportacije sirijskih izbjeglica. Unija je diplomatske odnose sa Sirijom prekinula 2011. godine, nakon početka izrazito brutalnog i dugotrajnog građanskog rata, no od srpnja niz članica predvođenih Italijom predlaže ponovnu uspostavu tih odnosa kako bi se stvorili uvjeti za povratak ljudi u Siriju, premda dio njih već cijelo desetljeće živi u Evropi. Uz Siriju, austrijski kancelar Karl Nehammer iz Narodne stranke Austrije, još jedne članice evropskih pučana, predložio je da se kao sigurnu zemlju deklarira i Afganistan, iako je tamo na snazi strahovlada talibana, kako bi se time omogućile i deportacije afganistanskih izbjeglica.

Predsjednica Komisije pohvalila je i sporazume koje EU već ima s Tunisom i Libijom, a koji podrazumijevaju da njihove vlade vrše pushbackove u vlastitim teritorijalnim vodama, što također predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Stoga se može zaključiti da su evropske zemlje na ovom samitu pogazile niz principa koji navodno spadaju u famozne evropske vrijednosti, pritom strateški preuveličavajući problem iregularnih migracija. Naime, podaci Unije pokazuju da je u posljednjih deset godina, s izuzetkom 2015., udio neregularnih migracija konzistentno činio manji dio ukupnih migracija. Primjerice, od ukupno 3,7 milijuna dolazaka 2022. godine neregularni su činili samo 9,6 posto (326 tisuća), dok se svi ostali odnose na strane radnike koji su u EU došli uz dozvolu država članica.

(Tena Erceg, Portal Novosti, foto: Beta, arhivska fotografija)