U ponedjeljak, 30. siječnja, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović opet je „iznenadio”.

Naime, na margini ispraćaja jedinice Hrvatske vojske koja odlazi u združenu NATO-ovu operaciju u Litvi, što je, nakon njegova sprečavanja sudjelovanja Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika, zapravo najvažniji doprinos Hrvatske u zajedničkim naporima NATO-a da se stvori brana širenju ruske vojne agresije, „ničim izazvan” je izjavio da je Kosovo „oteto” Srbiji (kao nevježa u međunarodnom pravu, iako sa stažem u Ministarstvu vanjskih poslova i formalnom diplomom Pravnog fakulteta, zapleo se s pojmom „aneksije”) i kako je to omogućilo Putinu da opravda aneksiju Krima i okupaciju relevantnog dijela susjedne države – Ukrajine.

Iako je očito kako Milanović tek reproducira, ponavlja, retoriku Kremlja, kojom ovi opravdavaju svoju agresiju i pokušaj rušenja međunarodnog prava i mirovnog poretka uspostavljenog nakon Drugoga svjetskog rata, dio javnosti u Srbiji, pa i neki političari, poput Ivice Dačića, srdačno su dočekali ovu Milanovićevu izjavu kao da se radi o potvrdi njihova stava o nelegalnosti odluke o samostalnosti Kosova, a samim tim i svih odluka o priznanju Kosova kao suverene države.

Međutim, znamo li da je u istom dahu s tvrdnjom o navodno “nelegalnom otimanju” Kosova, Milanović u svom prepoznatljivom podcjenjivačkom i prostačkom stilu Srbiju nazvao “opančarskom”, jasno je da mu pogodovanje Srbiji nije bilo niti na kraj pameti, a da je naivno oduševljenje dijela javnosti u Srbiji zasnovano na ozbiljnoj zabludi.

Milanovića, sve je očitije, “luđačka košulja” obveza prema Rusiji sve više steže, rukavi su na leđima sve čvršće zavezani, iako se on niti ne pokušava otimati, nego krotko ispunjava obveze prema kremaljskim gospodarima.

Tako u izjavi, nakon što je ispratio vojnike koji sa saveznicima iz NATO saveza odlaze postavljati drugu liniju obrane od Putinove agresije, onu iza linija obrane na kojoj danas slobodni svijet brani ukrajinska vojska, govori o tome kako je aneksija Krima, ali i okupacija koridora okupiranog teritorija, čime je Ukrajina trenutno potisnuta s Azovskog mora, trajno, nepovratno stanje, a kako valja obustaviti vojnu pomoć žrtvi rata, jer, ne kaže otvoreno, ali podrazumijeva, tako Putinov režim lakše i s manje žrtava ostvariti pobjedu i okupirati Ukrajinu, ili barem onaj njen dio koji Putin smatra svojim.

Dakle, “otimanje” Kosova u Milanovićevoj je retorici opravdanje agresije na Ukrajinu i aneksije Krima, i barem na prvi pogled nema ništa s interesima Srbije. Međutim, tom izjavom Milanović razara kontinuitet hrvatske vanjske, odnosno regionalne politike.

‘Putinova košulja’

Predsjednik Stjepan Mesić svojevremeno je insistirao da se Hrvatska pojavi kao svjedok u sporu što ga je Srbija, odnosno njen tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, pokrenula pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu, nakon Deklaracije o neovisnosti Kosova iz 2008. godine. Jeremić je htio dokazati da je Deklaracija o neovisnosti protivna međunarodnom pravu, ali 2010. godine ICJ je briljantnom presudom utvrdio da je u međunarodnom pravu načelo zaštite temeljnih ljudskih prava „starije” od načela zaštite državnog suvereniteta, pa da prema tome Deklaracija o neovisnosti Kosova nije protivna međunarodnom pravu.

Hrvatska je u tom sporu dokazivala kako je Kosovo bilo konstitutivni dio jugoslavenske federacije, za koju je Badinterova komisija 1991. godine konstatirala da se ona raspala, pa da nije moguće niti govoriti o tome da bi Srbija imala državni suverenitet nad Kosovom. Iako ta argumentacija nije postala dijelom presude (daleko od toga da nije utjecala na duh i slovo presude), i ta je argumentacija, koju je u političkom smislu oblikovao predsjednik Mesić, a bila je opće mjesto tadašnje hrvatske politike, dio hrvatskog „acquisa”, njene političke i pravne baštine.

“Putinova košulja” Milanovića, međutim, tako steže da on ne mari za to što razara državnu pravno-političku baštinu svoje zemlje, pogotovo kad je siguran da su parlamentarni odnosi takvi da protiv njega ne može biti pokrenut postupak utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika Republike (hrvatska varijanta impeachmenta), jer za potporu njegovu opozivu nije moguće okupiti dvotrećinsku većinu u Saboru.

Da je tome tako, testirano je prilikom pokušaja poništavanja njegova veta na pomoć ukrajinskoj vojsci, što su opstruirali nacionalistički radikali, ali i autoritarna ljevica kakvu je u Hrvatskoj oformio Milanović, kao bivši predsjednik SDP-a.

Glasanje o ovoj odluci učinilo je razvidnom podjelu u hrvatskoj političkoj areni na opcije ustavnoga luka (vladajuća većina + liberalni IDS i Socijaldemokrati, stranka nastala odvajanjem demokratske ljevice od autoritarne opcije), ali nažalost u parlamentu nema dvije trećine (101 zastupnika) koji bi pripadao demokratskom ustavnom luku.

Vučić izbjegao komentar

Zanimljivo je da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izbjegao komentirati izjavu svog hrvatskog kolege, opravdavajući se da je mora temeljito proučiti. To pokazuje da je Vučić politički superioran prostodušnom mlađem koalicijskom partneru Ivici Dačiću, ili da je barem iskreniji od njega u spremnosti za kompromis oko koncepta što ga je „velika petorka” recentno ponudila Beogradu, a koji se zasniva na starom prijedlogu barda njemačke diplomacije Wolfganga Ischingera, koji od Srbije ne traži formalno priznanje Kosova, nego takvu politiku koja neće blokirati punu afirmaciju Kosova i njegovu međunarodnu integraciju.

Činjenica da je Vučić pokazao spremnost za provođenje koncepta koji je najprije lansiran kao „njemačko-francuska”, da bi postao europska, a sada i „euroatlantska inicijativa”, golema je prijelomnica u europskoj i balkanskoj politici. Nakon ovakve odluke Rusija dramatično gubi manevarski prostor na Balkanu, jer je njen utjecaj ionako bio vezan, prije svega, uz kontrolu režima u Beogradu, a Srbiji Rusija kao izolirana država trećeg svijeta ionako nema za ponuditi ništa osim veta na kosovsku državnost u Vijeću sigurnosti UN.

Putinov režim je agresivan i svirep, pa svoje zatočenike ne pušta lako. Politički udari na Srbiju i osobno Aleksandra Vučića tek slijede. Oni ne mogu biti izravni, kao što su oni prema Ukrajini i nekim drugim državama bivšeg SSSR-a, gdje je Rusija izravno vojno intervenirala, ali politički utjecaj, ona „meka moć” što ju je Rusija godinama uspostavljala u Srbiji, neće biti tek tako zanemarena. Za sada je relativno malo izravnih poruka Kremlja Beogradu.

Vidljivo je da se sa Srbijom i Vučićem još uvijek komunicira prema modelu „dobrog i lošeg policajca”, pri čemu se kao „dobar policajac” pojavila neka Jelena Guskova koja tvrdi da Vučić neće „potpisati zapadni ultimatum”, uzgred mu predbacujući da je do njega došlo zbog popustljivosti politike što ju je Vučić cijelo desetljeće vodio prema Zapadu, te da će, ako zbog toga dođe do izolacije Srbije, ona i Vučić imati potporu Moskve.

Drukčija je poruka nekog ruskog politologa, Ivana Mazjoha, koji Vučiću, ako pristane na euroatlantski plan, proriče žalosnu sudbinu Viktora Janukoviča, najavljujući mu socijalnu dinamiku i proteste koji bi ga mogli srušiti s vlasti, zbog popuštanja „ucjenama Zapada” ali i zbog politike koja je po njegovu mišljenju bila pogrešna kao što je bilo distanciranje i tiha Vučićeva osuda Putinove aneksije Krima i drugih okupiranih područja Ukrajine. Osim ovo dvoje Putinovih „policajaca”, pojavljuju se i druge, ozbiljnije prijetnje Vučiću, jer Rusija očito uz pomoć svoje agenturne mreže pokreće socijalnu dinamiku u Srbiji koja bi trebala spriječiti Vučićev pristanak na koncept što mu ga je predstavila „velika petorka”.

‘Neuravnoteženi europski susjed’

Uz „dobrog i lošeg policajca” i domaće prijetnje, Milanović očito preuzima ulogu „neuravnoteženoga europskog susjeda”, onu ulogu koju Putinu više ne želi igrati niti odlazeći češki populistički predsjednik Miloš Zeman. Zeman je u Beogradu, doduše, govorio o povlačenju priznanja Kosova, što nije uspio ostvariti, ali kao što se sam nakon otvorene opće agresije Rusije na Ukrajinu distancirao od Putina, sada pozdravlja to što Srbija nije formalno priznala aneksiju okupiranih teritorija Ukrajine i što ih je unutar UN formalno osudila.

Cilj Milanovićeva ispada o „otetom Kosovu” o kojem se do sada nije govorilo, ipak se čini vrlo patogenim i lako objašnjivim – ako arhineprijatelj Srbije priznaje da je Kosovo oteto, i to praktički u istoj rečenici u kojoj ponižavaju i vrijeđaju tu državu, kao što to čini Milanović, onda se može tvrditi da je to čvrsta, nepobitna činjenica.

Naklapajući o “od Srbije otetom” Kosovu, Milanović, kao deklarirani protivnik europeizma i euroatlantizma šalje javnosti u Srbiji jasnu poruku – ne popuštajte pod pritiskom europskih i atlantskih struktura i branite ono što je vaše. To čini jer time nastoji zaštititi interese Rusije u Srbiji i kompromitirati političku akciju njemu iskreno mrskih euroatlantskih partnera.

Očito je da je Milanovićeva retorika o “Kosovu otetom od Srbije” daleko patogenija nego što se čini na prvi pogled, a vrijeme će pokazati je li oduševljenje Ivice Dačića tom Milanovićevom retorikom posljedica njegove puke prostodušne nekompetentnosti, ili se radi o tome da ona pokazuje kako ovaj akter koji tradicionalno uživa povjerenje Moskve ostaje vjeran kremaljskom gospodaru i samo taktizira kako podmetnuti nogu Vučiću, u njegovom eventualnom proeuropskom iskoraku.

Ipak u ovoj nadrealnoj priči o Milanovićevom ispadu u korist kremaljskog režima ima i dobra vijest: ako je Putinu marginalni Zoran Milanović, koji je slovio kao premijer s najmanje utjecaja u bruxellesim forumima, ostao jedini saveznik za miniranje europskih zajedničkih politika, onda je očito da je kremaljski diktator u ozbiljnim problemima.

(Al Jazeera, Foto: N1)