Politolozi odavno govore da je budžet uvijek financijski iskaz političkih prioriteta onoga tko taj budžet usvaja. Nema racionalnog budžetiranja bez jasne političke strategije i bez svijesti o tome ne samo što, nego i koga treba, a koga ne treba financirati.

Usmjeravanje europskog javnog novca, koji se daje bespovratno, ili onog kreditnog, što ga Europska unija pribavlja za države s kojima vodi neki oblik institucionalnog dijaloga, važno je samo po sebi, ali je još važnije zato jer institucionalni investitori iz takvih budžetskih iskaza, kakav je na primjer danas aktualni Peti investicioni paket u okviru Ekonomskog i investicionog plana EU za Zapadni Balkan, mogu očitati stvarne, a ne samo deklaratorne političke intencije i prioritete donatora, a kad se ti prioriteti jasno znaju, smanjuje se rizik za posve komercijalne investicije na tom prostoru.

Ukupno 2,1 milijarde eura, ili 538 milijuna bespovratnih sredstava relevantni su iznosi sami po sebi, ali multiplikacijski faktor poruke da Europska unija ozbiljno misli s integracijom prostora na kojem financira projekte, ima još daleko veću važnost.

Isključivanje nekih država ili entiteta iz paketa pomoći također je jasna poruka. To su područja prema kojima kreatori javnih politika unutar EU trenutno ili dugoročno gaje ozbiljno podozrenje. Isključivanje Kosova, nakon što je Unija već najavila sankcije suspendiranjem različitih oblika potpore, nije iznenađenje, koliko god se čini da je riječ o strogoj mjeri prema ovoj državi koja je u visokoj mjeri svoju vanjsku i sigurnosnu politiku harmonizirala sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, koja sustavno pokušava provoditi politike zaštite zajedničkih europskih vrijednosti, čiji su građani u visokoj mjeri naklonjeni europskoj integraciji i euroatlantizmu.

Na djelu je kažnjavanje trenutne političke elite, koje može biti rizično i koje može dovesti do relativizacije vrijednosti europeizma i euroatlantizma u kosovskom društvu, pogotovo u uvjetima kad Srbija, koja nije harmonizirala svoju vanjsku i sigurnosnu politiku (koja ne provodi sankcije prema Rusiji), ali u čijoj se širokoj javnosti sustavno profilira antieuropski, protiv euroatlantizma, a u korist euroazijatizma i totalitarnog režima Vladimira Putina.

Uvjerenje kako je Srbija ključna država na Zapadnom Balkanu i kako zaslužuje više ulaganja europskog truda, strpljenja pa i gledanja kroz prste, dugoročno može dati katastrofalne rezultate. Uostalom Europska unija danas se suočava s katastrofalnim učincima politike Angele Merkel, koja je sustavno popuštala Putinovu diktatorskom režimu i koja je Rusiji omogućila da energetsku politiku pretvori u oruđe za rastakanje Europske unije, u velikoj mjeri konvergira s tom politikom gledanja kroz prste Srbiji.

Iskazima financijskih injekcija državi koju vodi Vučićev režim također se šalje poruka investicijskoj zajednici, a ta je poruka maksimalno kriva s europske pozicije: ona glasi, sve primjedbe na nedostatak vladavine prava, zaštite temeljnih ljudskih prava, afirmiranja temelja zajedničkih europskih politika, samo je „narativ” pripovijest, a stvarna poruka investitorima je da je Srbija s europske pozicija ipak zona sigurnosti i isplativog ulaganja.

Najjasnija poruka u BiH

Izostavljanje Crne Gore s popisa zapadnobalkanskih država koje su uključene u ovaj paket pomoć nije iznenađenje. Naime, i nakon provedenih parlamentarnih izbora u toj se državi ne nazire konsolidiranje efikasne, a pogotovo ne europske i atlantističke administracije. Vlada Dritana Abazovića i inače je nedorasla svom poslu, kao što je to bila i prethodna Krivokapićeva administracija, pa nije moguće razdvojiti dvije poruke Crnoj Gori – onu o potrebi povratka na politiku usklađenu s europskima, kakva je vođena u vrijeme DPS-ovih administracija, do augusta 2020, od pretpostavke da Abazovićeva administracija jednostavno nije bila kadra pripremiti projekte koji bi bili prihvatljivi europskom donatoru.

U Bosni i Hercegovini poruka je najjasnija, posve je jasno izraženo tko zadovoljava europske kriterije da se pošalje poruka o pouzdanosti investiranja na njegovu području u BiH, a tko to ne zaslužuje.

Federacija je pokazala da je uskladila svoje prioritete s europskima, već po izboru ključnih projekata. Najviše novca iz ovog paketa pomoći otiči će za europski prometni koridor Vc, za onaj, najveći njegov dio koji prolazi kroz teritorij Federacije BiH. Veliki problem Bosne i Hercegovine je činjenica da jedino Federacija razvoj svojih infrastrukturnih pravaca usklađuje s europskim koridorima, a Europska unija u kojoj se odluke donose u skladu s načelom supsidijarnosti, dakle, između ostaloga i načelom da se odluke donose na najnižoj razini na kojoj ih je moguće efikasno donijeti, poštuje činjenicu da se o nekim odlukama ne može odlučivati niti na lokalnim, niti na regionalnim (niti entitetskim) pa niti na državnoj razini.

Planiranje prometnih koridora takvo je pitanje, pa Unija vrlo dobro zna da se samo na razini saveza država/državnog saveza mogu donositi ove strateške odluke. One, pak, moraju biti okvir planiranja nacionalnih i regionalnih (prometnih i infrastrukturnih) politika, a krajnje je zabrinjavajuće da se u BiH, uglavnom pod utjecajem voluntarističke vlasti iz manjeg entiteta, ali i zbog „prekograničnog” utjecaja režima u Beogradu, planira izgradnja infrastrukturne mreže mimo planiranih europskih koridora. Najbolji su primjer za to planirane autocestovne veze Banja Luke i Sarajeva s Beogradom, ili poveznica Banja Luke s Okučanima i planirana izgradnja nastavka putnih pravaca iz Banja Luke prema jugu.

Koridor Vc silno je važan za BiH, jer je on integrira u zajedničku europsku infrastrukturnu shemu, i zato je šteta, što u EU jasno kažu, da u sadašnjim okolnostima nije moguća izgradnja ovog koridora na onom njegovom dijelu koji prolazi kroz manji entitet.

Svi projekti koji su iz Federacije „prošli” i dobili europska sredstva, usklađeni su s europskom razvojnom strategijom, svi pokazuju da u Federaciji donosioci odluka doista računaju na to da će njihova država postati dijelom Europske unije.

Političke posljedice Dodikovih krivičnih djela

Razdvajanje odnosa prema dvama entitetima u aktualnom paketu Ekonomskog i investicijskog plana EU za Zapadni Balkan svojevrstan je povratak na početak, na poziciju za koju su optimisti očekivali da će biti ishodište razvoja postdejtonske BiH.

Koliko god Daytonski sporazum stezao Bosnu i Hercegovinu (cinici će reći, grubo kao luđačka košulja), optimisti su vjerovali da će „Schmidtova nevidljiva ruka” u BiH stvari brzo dovesti na svoje mjesto. Bili su uvjereni da će međunarodna pomoć za BiH, a ona je morala biti svojevrsni Marshalov plan za poratnu razorenu državu, biti usmjeren otprilike onako kako sada Europska komisija distribuira svoj paket ekonomske i investicijske podrške. I tome bi bilo tako da se svojevrsni oblik korupcije nije vrlo brzo uvukao u međunarodnu potporu BiH.

Prije dvadesetak godina, kad je Milorad Dodik bio na početku svoje političke karijere, naivci su se čudili njegovoj ekonomskoj efikasnosti, a iskusni i cinični ljudi su govorili: pa što se čudite, on doduše svaki vikend viče protiv EU i zapadnog savezništva, a u korist Rusije, ali kroz tjedan radi u korist ekonomskog interesa kompanija sa Zapada u svom entitetu.

Omjer proruskoga „narativa” te njegove populističke galame, s vremenom je eksponencijalno rastao, a rad u korist ekonomskih interesa Zapada postepeno se sveo na puku korupciju. Ipak, do ovog paketa podrške Balkanu, jasna poruka o neprihvatljivosti njegove politike je izostajala, a time je izostalo i upozorenje investitorima o riziku u koji se upuštaju ako investiraju u njegovoj zoni nadzora.

Prijetnje Christiana Schmidta o tome da će se Dodik morati suočiti s političkim posljedicama krivičnih djela koja čini, a podrivanje jedinstva BiH i derogiranje odluka institucija središnje vlasti sada jesu formalno krivična djela, nakon otvaranja Petog investicijskog paketa EU za Zapadni Balkan postaju realne.

Uostalom, ekonomisti već dugo tvrde da „Dodikov entitet” srlja prema financijskoj kolapsu, nelikvidnosti i nesposobnosti otplati financijskih obaveza, a među svojim političkim istomišljenicima ovaj više ne može naći nikakav novac koji bi mu olakšao preživljavanje. Kad proračun počne pucati, onda nema novca niti za korupciju i klijentelizam, koji su do sada Dodiku omogućavali političku snagu i „legitimirali” njegovu autoritarnu vlast.

A investitorima je poslana jasna poruka – bježite od nesigurnog manjeg entiteta i u BiH investirajte u Federaciju. Samo ako se Federacija pretvori u politički funkcionalan i ekonomski privlačan dio BiH, bit će moguće osigurati i konsolidaciju cjelovite, jedinstvene, funkcionalne suverene države. Vrlo brzo ćemo vidjeti jesu li policy planeri unutar EU to napokon shvatili.

(Al Jazeera, Foto: N1)