Ako bi Prvoslav Perić (Porfirije) u Cetinjskom manastiru 4. septembra doista ustoličio Jovana Mićovića (Joanikija) za mitropolita Crnogorsko – primorskoga Srpske pravoslavne crkve, bila bi to vrlo jasna poruka crkvene organizacije, koju formalno predvodi Perić, a koja djeluje kao „državna agencija” Vučićava autoritarnog režima u Srbiji, pa time, dakle, i Vučićeve Srbije, Crnoj Gori i svim njenim građanima. Organizacije i države velikim manifestacijama, pogotovo onima koje pripremaju u (polu)tajnosti, uvijek šalju poruke, koje su ponekad sofisticirane, a ponekad vulgarno jasne.

Ova je poruka vulgarno jasna i nije drugo do li pokušaj ponižavanja Crnogoraca i Crne Gore kao države. Poruka glasi: ”Samo godinu i koji dan nakon što je skupina pod našom kontrolom izborila jedan mandat prednosti pred konstitucionalistima u crnogorskom parlamentu, Crna Gora funkcionira kao dio „Srpskog sveta”, a ono što je ostalo od crnogorskih državnih institucija ne može spriječiti da državna agencija za duhovna pitanja iz Srbije u Crnoj Gori djeluje kao suverena.” Ustoličenje aktera, koji je kao vodonoša Ristu Radoviću funkcionirao u operaciji nametanja ideologije svetosavlja, uz pomoć koje je „u tri kolone” uspostavljena protucrnogorska parlamentarna većina, ponižavanje je Crne Gore koje je moguće usporediti samo s onim što je Hitler 22. juna 1940. napravio Francuskoj, prisilivši njene predstavnike da pred njim kapituliraju u šumi Compiègne, na istom mjestu gdje je Njemačka morala kapitulirati na kraju Prvoga svjetskog rata, i to u, za tu priliku dopremljenom muzejskom vagonu, u kojem je potpisana i kapitulacija 1918. godine.

Vulgarnu uvredu Crne Gore, da joj organizacija iz susjedne države postavlja svog poslušnika, da ne kažemo kvislinga, na Njegošev tron na Cetinju, praćena je nevjerojatnom propagandom koja govori o tome da je „i u Njegoševo vrijeme Srpska pravoslavna crkva stolovala na Cetinju”, te da je i „Njegoš bio sljedbenik svetosavlja”. U toj je konstrukciji, međutim, nekoliko „sitnih” problema: naime, Srpska pravoslavna crkva nije organizacija koja bi djelovala u kontinuitetu od vremena Svetog Save, nego je institucija nastala u razdoblju između 1918. i 1920. godine, a svetosavlje je kao ideologija oblikovano tridesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme bujanja fašističkih ideologija, a tvorci su mu Nikolaj Velimirović, pravoslavni episkop, i fašistički političar Dimitrije Ljotić.

Za razliku od pravoslavlja svetog Save, koje je bilo univerzalističko, ideologija svetosavlja, što su je kreirala ova dva srpska nacionalistička radikala, zasniva se na etničkom srpskom karakteru crkvene organizacije i njenog „nauka”. Ozbiljni analitičari često izbjegavaju termin svetosavlje (radije sljedbenike ove ideologije nazivaju „Nikolajevcima” ili „Velimirovićevcima”), jer te ideologije nacionalizma, koja prevladava i u djelovanju Srpske pravoslavne crkve, u nauku Save Nemanjića jednostavno nema.

Postavljenje Prvoslava Perića za patrijarha SPC, u nekih je pobudilo nadu o tome da bi SPC pod njegovim vodstvom mogla igrati pozitivniju ulogu u regionalnim odnosima, nego što je bila ona iz devedesetih godina. Posve je nemoguće razumjeti vezivanje takvog optimizma uz aktera koji je na čelu ove organizacije sukladno volji autoritarnog vladara u Srbiji, Aleksandra Vučića, koji nije ni skrivao svoju naklonost izboru Perića za patrijarha.

Ako „Duh sveti” doista upravlja Sinodom kad bira patrijarha, čini se da im se ovaj put (za razliku od prethodnih, kad je taj „duh” bio u liku kralja Aleksandra, Aleksandra Rankovića ili Slobodana Miloševića, na primjer) ukazao kao Aleksandar Vučić.

Cilj slanja poruke da bi Perić mogao Mićovića ustoličiti u Cetinjskom samostalnu bio je pokretanje socijalne dinamike. Naime, Srpska pravoslavna crkva, kao i njen pokrovitelj Aleksandar Vučić, imaju ozbiljan problem. Godinu dana nakon što je stvorena nova parlamentarna većina, za koju se očekivalo da će biti puka transmisija režima u Beogradu i da će obaviti nekoliko zadataka: potpisati sporazum sa SPC i predati joj imovinu Cetinjske mitropolije, koja je nakon okupacije Crne Gore i razaranja države 1918. godine, potpala pod novoosnovanu Crkvu kralja Aleksandra; povući priznanje Kosova; istupiti iz NATO saveza i Crnu Goru jasno usmjeriti prema Rusiji i Euroazijskoj uniji; promijeniti zakon o državljanstvu i srpskim državljanima crnogorskog porijekla dati pravo glasa; provesti popis stanovništva i dokazati da su oni koji se osjećaju Crnogorcima u Crnoj Gori navodno manjina, međutim, ništa od toga nije ostvareno. Zato Srpska pravoslavna crkva na sebe opet preuzima teret obavljanja poslova za Vučića i njegov režim, pa nastoji uvjeriti Crnogorce da su ionako poraženi, a da je Njegošev tron definitivno njihov.

Ova demonstracija ponižavanja crnogorskog identiteta i državnosti od strane državne agencije Republike Srbije trebao bi biti i impuls trenutnoj vladajućoj koaliciji da se rekonsolidira i da počne ispunjavati zadaće zbog kojih su je Radović, Vučić, ruske agenture i oligarhske skupine u Crnoj Gori i formirali.

Impuls patriota u Crnoj Gori, koji su odlučili svojom socijalnom dinamikom spriječiti ovo poniženje, posve je razumljiv. Razumljivo je i to da oni koji su preuzeli kontrolu nad represivnim aparatom Crne Gore, a niti ne kriju da rade za interese Srbije i, prije svega, Rusije, patriote proglašavaju ekstremistima. Razumljivo je i to da tabloidna medijska falanga Aleksandra Vučića sustavno podgrijava velikosrpski radikalizam i potiče na represivni odgovor, ne samo državnog aparata, nego i onih građana koji su pod utjecajem ideologije Aleksandra Vučića, koncepta Velike Srbije (Srpski svet) i koji su povezani s državnom agencijom za duhovna pitanja Vučićeva režima.

Unatoč tome što se radi o evidentnom pokušaju unošenja sukoba u crnogorski politički korpus iz susjedne države, odgovornost za procese koji se odvijaju leži samo na jednoj strani – na strani države Crne Gore. Prve lekcije političke kulture uče nas tome da država raspolaže monopolom sile i da sprečava sukobe građana međusobno. Država ne smije dopustiti da građani sami preuzimaju ulogu zaštite javnih interesa, a još manje smije dopustiti represiju prema onima koji zagovaraju javni interes i u ovom slučaju dostojanstvo države i naroda.

Ustoličenje Jovana Mićovića nije moguće provesti bez suglasnosti države, a znamo da ta država još uvijek nema regulirane odnose s duhovnom organizacijom koja tvrdi da predstavlja cijeli „vjerujući narod” u Crnoj Gori. Relevantni pokazatelji govore o tome da se samo manjina vjerujućih pravoslavaca u Crnoj Gori identificira s organizacijom SPC, da manja skupina svoj vjerski identitet vezuje uz Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a da relevantan dio pravoslavnih vjernika ne želi odlučivati o ovom pitanju. Dakle, osim što realno ne mogu govoriti o „kontinuitetu” svetosavskog utjecaja od Njegoša do danas, u SPC se ne mogu pozivati niti na „demokratski argument” o većini sljedbenika unutar „vjerujućeg naroda”.

Država ne smije dozvoliti ponižavanje niti jedne skupine unutar političkog naroda i mora spriječiti poteze koji antagoniziraju relevantan dio društva. Očito je da SPC nema niti „povijesnog” niti „demokratskog” prava na Njegošev tron. Isto tako, jasno je da Mićović ne djeluje kao pastir svoje pastve u Crnoj Gori, nego kao odabranik beogradskog Sinoda SPC, dakle, grubo rečeno kao akter odabran od institucije susjedne države. I na kraju, koncept prema kojem bi ga zarediti trebao Prvoslav Perić, također potpada pod ono u čemu zadnju riječ mora dati država.

Iako je Perić u Hrvatsku, svojevremeno, došao kao mitropolit, s pozicije u državnoj administraciji Republike Srbije, u kojoj je vodio neku agenciju koja se bavi medijskim koncesijama, kad je prekomandiran u „spoljnu službu”, u Hrvatskoj se ponašao tako da je bilo vidljivo da priznaje činjenicu da kao strani državljanin (potrudio se, doduše, poslije postati i hrvatskim državljaninom) djeluje u drugoj državi. U Crnu Goru, međutim, namjerava putovati i ondje obavljati svoju djelatnost, kao da je Crna Gora dio Vučićeva Srpskog sveta, kao da ne djeluje u drugoj državi. Takvo ponašanje država primateljica, koja drži do svoga dostojanstva, jednostavno ne smije tolerirati.

Ukratko, nikakvog poniženja Crne Gore 4. septembra ne bi smjelo biti, upravo kao što ne bi smjelo biti niti bilo kakvog sukoba među građanima Crne Gore. Država mora preuzeti reguliranje odnosa, mora odrediti uvjete pod kojima će se odvijati proces ustoličenja Jovana Mićovića, ali i uvjete pod kojima Prvoslav Perić može boraviti i raditi u Crnoj Gori. Uostalom, svi moraju biti jednaki pred zakonom, a država je nosilac suvereniteta, dakle, zadnja instanca donošenja odluka na teritoriju koji omeđuju granice te države.

(Gradski portal, foto: N1)