Izlazak Jakova Milatovića iz Pokreta Evropa sad jeste politički zemljotres, iako predvidljivost toga poteza predsjednika države stavlja pod upitnik valjanost metafore. A, da li je isključenje Andreja Milovića iz PES smirivanje tla ili nastavak podrhtavanja koje može dokrajčiti kulise stranke sazidane, sada je to očito, suviše brzo da bi cimenat „uhvatio“ temelje – gore potpisani bi vam mogao odgovoriti samo nakon obreda bacanja ugljevlja, što neće činiti. Radije će poseći za najofucanijom novinarskom poštapalicom – vrijeme će pokazati. Tješeći sebe da ovakva politička scena i ne zaslužuje nešto kreativnije.

Neki djelovi i najnovije epizode četvrte sezone grdnoga besporetka, reklo bi se, po poretku nekome, ipak, sljeduju i, kao takve, bi ih se hrabar čovjek, što gore potpisani provjereno jeste, usudio da javno analizira. Onda, neka ovo putovanje kroz zagrobni život nezavisne, građanske i prozapadne Crne Gore počne! Metodom odgovora na pitanja koja ću, koristeći okolnost da su pravila i principi tokom prethodnih nekoliko godina pokvareni i izbačeni iz upotrebe, postaviti – sam sebi! To je, naprosto, najsigurniji put do tačnih odgovora…

Zašto je Jakov prvi potegao i zašto baš sada?

Ne bih se zadržavao na tezama-varalicama, tipa: savjetovao ga Miloš Bešić ili njegov ego ne bi podnio da ga izbace, pa ugrabio… Zar nije superiorno logično objašnjenje evo ovo: Milatović je porušio figure u trenutku kad su bile izuzetno naklonjene Spajiću. Brisel je pokazao jasnu namjeru da nagradi premijera zatvaranjem nekih poglavlja i forsiranim napretkom u poglavljima 23 i 24. U vazduhu se osjećao i miris dolazećih para… za nepodnošljivo (iz ugla državne kase) povišene plate i penzije… i one koje tek treba povisiti. Time bi Milojko Spajić postao crnogorski mega-car i Jakov Milatović bi mogao da mu pljuje pod prozor do ljeta gospodnjeg 2027.

Ne manje, nego mnogo više, bitno je da bi takav uspjeh Crne Gore na evropskom putu duboko psihološki povrijedio i politički uznemirio Aleksandra Vučića. Na ovom mjestu vrijedi podsjetiti na izvornu i nikad osporenu tezu gore potpisanoga da se 30. avgust nije desio kako bi Crna Gora ušla u EU (pogotovo ne prije Srbije), nego da ne bi ušla u Uniju – uopšte. Barem ne kao samostalna i međunarodno priznata. Zato je i predsjedniku Srbije ekstremno jako stalo da se ne desi opisani scenario u kojem Spajić pobjeđuje.

A sasvim je logično da predsjednik Srbije iskoristi predsjednika Crne Gore kao minu na brzoj stazi koja treba da spoji Podgoricu i Brisel. Ako bi za obavljanje toga prljavoga posla upotrijebio DF (promjena naziva ne mijenja kakvoću toga političkoga objekta), stvari bi postale očigledne čak i za Brisel i Vašington. Ovako, Varhelji i O’ Brajen imaju savršen alibi da još jedno nevjerstvo Beograda najvišim principima međunarodnog prava interpretiraju kao porodičnu svađu na obali Morače.

Za razumijevanje strateškog nivoa onoga što neznaveni vide kao političku čegrst u vrhu Evrope sad, potrebno je postaviti još samo jedno pitanje:

Zašto Dodik i zašto baš sad?

I, dakako, odgovoriti na njega…

Pa zato da pomogne Bošnjačkoj stranci da na današnjoj sjednici Glavnog odbora odluči hoće li u Spajićevu vladu ili neće. Andrija Mandić ima dovoljno utakmica u nogama da i bez suflera iz Beograda zna kako bi bilo glupo da kaže: mi Srbi smo protiv ulaska Bošnjaka u vlast. Ne radi se to tako. Nego upravo ovako kako gledamo na okupiranim medijskim kućama u Crnoj Gori, s Javnim servisom na čelu: Slaven Radunović kaže poslaniku Gutiću da su više puta pružali ruku BS (ne kaže da su to radili između dva aplauza, Radovanu Kardžiću i Ratku Mladiću), a onda se na taj prijetvorni izrijek nadoveže Mandićeva olovna objava da nam dresirani sibirski medvjed iz Laktaša dolazi u posjetu śutra ili prekśutra. Mudrima dovoljno, principijelnima takođe. Za one koji to nijesu – vrijeme će pokazati.

Ili je neko očekivao da će DF skrštenih ruku gledati kako njihovu braću po Dariju Vranješu – Demokrate i SNP, Spajić čini zamjenljivom robom uvođenjem BS u supermarket fotelja?

Ne manje, nego mnogo više, bitno je što će Dodikova epizoda u Podgorici učiniti nemogućim da se u Briselu i Vašingtonu drži nos začepljenim dovoljno dugo i čvrsto da i ovo uneređivanje po njihovoj mudroj politici na Zapadnom Balkanu prođe bez reakcije. Mandić zna da je Dodik ćepanica na kojoj će izgorjeti svjedočanstva sa dobrim ocjenama koje su već bile upisane Milojku Spajiću i njegovoj vladi. Koliko zasluženo, to sada nikoga ne zanima iako je, zapravo, jedino bitno.

Ali, dok traje ciklus u kojem politiku SAD na Zapadnom Balkanu kreira arogantni balavac kojem su očevi bilioni omogućili da kroji sudbinu naroda i država u regionu, dok oslonac na takvu Ameriku bude glavna uzdanica nominalne crnogorske vlade, dotad će Crna Gora biti de facto kolonija satelita Rusije. Da zna crnogorski, Džejms O’ Brajen bi shvatio. Za Sorošovoga maloga nijesam siguran.

(tekst i foto: AntenaM)