Umjesto da se suoči sa činjenicom da Crna Gora nije ispunila ni minimum uslova za zatvaranje poglavlja 31, vlast u Podgorici, dio aktivno a dio saučesnički, odluku Brisela podvaljuje domaćoj javnosti kao osvetu Zagreba i povampiruje stare antihrvatske predrasude i omraze.

Dugo je Vlada CG samouvjereno najavljivala da će do kraja ove godine zatvoriti deset poglavlja i, metaforično kazano, nogom otvoriti vrata EU. Nakon ispaljivanja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu u vlastita koljena, optimizam je prepolovljen, ali je prepariranje domaće javnosti nastavljeno uvjeravanjem da su četiri poglavlja već upisana u popis istorijskih uspjeha Spajićevog kabineta i Mandićeve parlamentarne većine. Na kraju, u Karađorđevoj ulici drhtali su hoće li iz Brisela stići zeleno svjetlo za tri ili samo za dva poglavlja.

Tokom iščekivanja konačne odluke pripremljen je kontrapropagandni narativ, tradicionalno plitak, bučan i – štetan. Zatvaranje tri poglavlja proglašeno je za istorijski uspjeh, a krunska potvrda pronađena je, očekivano, u podatku da je stara vlast za cijelu deceniju zatvorila isto toliko. Istovremeno, nezatvaranje poglavlja 31 predstavljeno je kao isključivi rezultat zle volje susjedne nam Hrvatske. Kao odmazda Zagreba za Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Neko u stihu, neko u prozi, čelnici izvršne i zakonodavne vlasti zajahali su na tezi da nije dovoljno uraditi domaći za desetku kad se u komisiji koja ocjenjuje radove vazda nađe neka Bugarska. (Neutemeljeno izjednačavanje držanja Hrvatske prema CG sa odnosom Bugarske prema Sjevernoj Makedoniji, navodno, kreacija je potpredsjednika Vlade Filipa Ivanovića.)

Preko uslužnih glasila, kao preko sipljivog kljuseta, vlast pokušava da nametne javnosti tu svoju interpretaciju udesa na pristupnom putu do brze ceste za Brisel. Priča je, međutim, promašena kao polja lavande Mija Lekića.

Zvanični Zagreb, zacijelo, jeste bio tvrdo na poziciji da ne treba zatvoriti četiri poglavlja u pregovorima sa Crnom Gorom. Izvan je sumnje da je usvajanje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu bukvalno natjeralo Plenkovićevu vladu da zategne odnose sa Podgoricom. Ali, po svemu što se može saznati iz izvora u Briselu, Hrvatska nije bila jedina, nego jedna od skoro pola tuceta država koje su bile protiv zatvaranja poglavlja 31. A samo je na insistiranje nekoliko najjačih članica EU zatvoreno i poglavlje 10. (Što će, već narednih sedmica, donijeti loša rješenja nekih bitnih pitanja za medijsku zajednicu… ali, koga briga za takve „sitnice“.)

Da odluka o nezatvaranju svih poglavlja nije bila plod emocija, već objektivne procjene stanja u toj oblasti, kristalno jasno pokazuje upravo to koje poglavlje nije zatvoreno. Na ispitu iz spoljne politike, bezbjednosti i odbrane Crna Gora mogla je dobiti prijelaznu ocjenu samo onih bolećivih profesora za koje smo govorili da se kod njih pada jedino ako ti se slomi stolica tokom polaganja.

Popis pogrešnih odgovora iz Poglavlja 31, uostalom, neoboriv je argument za ispravnost odluke o vraćanju Crne Gore na popravni. Usvajanje Rezolucija o genocidu u Jasenovcu jeste najmarkantniji primjer diplomatskog divljanja zvanične Podgorice, ali nijesu za baciti gafovi predsjednika Skupštine tokom susreta sa Miloradom Dodikom, neuvijeno negiranje nezavisnosti Kosova, vrijeđanje izaslanika EP Tonina Picule, sramotan odnos prema hrvatskim europarlamentarcima na sjednici POSP u Podgorici…

O neispunjenim obavezama, uništavanju i unižavanju sektora odbrane i bezbjednosti superiorno je prošle sedmice govorio admiral Dragan Samardžić, čovjek koji je Vojsku CG stvarao „sa livade“ i koji zna kako sistem diše i čime ga aktuelni ministar i njegovi saučesnici guše. Zna sve to, međutim, i Mark Rute. Gensek NATO već je upozorio predsjednika Milatovića da Crna Gora predugo nema ambasadora u Alijansi, da ne ispunjava preuzete obaveze u misijama pomoći Ukrajini, da je načelniku GŠ VCG zabranjeno učešće u radu vojnih komiteta EU i NATO… Zna i da nije izvojeno obećanih 2% BDP za odbranu, zna da je vojska u ritama a Vlada kupuje u mutnoj proceduri dva patrolna broda za 120-150 miliona €… Možda zna i zbog čega je radar koji smo dobili na poklon od Alijanse, da bi pokrio „rupu“ u prostoru što ga kontrololiše NATO, još čami u Luksemburgu umjesto da je odavno instaliran na Zekovoj glavi?

„Mislite da u EU i NATO ne znaju da ovđe u fotelji ministra odbrane śedi jedan Putin“, rezignirano je kazao Samardžić u DRV! Po glasanju na Komitetu stalnih predstavnika država članica EU, u petak, jasno je da znaju. Znaju i za Krapovićev i Mandićev zaštitnički odnos prema vojnicima koji su sramotili crnogorsku uniformu na Kosovu i u Štitarici. Kao što znaju za, i bukvalno, sprdnju sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost, zorno iskazanu izborom izvjesnog Ivice za njenog direktora. Možda amateri kojima je u ruke dospjela država stvarno misle da je za peglanje odnosa sa Hrvatskom dovoljno postaviti Hrvata na čelo državne bezbjednosti. Ali, kad jednom uđete u sistem kolektivne sigurnosti, morate imati u vidu da oni koji njime upravljaju znaju da je taj lanac jak koliko i najslabija karika u njemu.

Očito, zna to i Jakov Milatović. Koliko god je neobično da predsjednik države „tvituje“ i reklamu za sardinu, nema sumnje da je i on u izboru Ivice Janovića za nasljednika Bata Milića prepoznao „udar na našu nacionalnu bezbjednost“. Vjerovatno ravan onome kad je na čelo ANB instaliran predsjednikov aktuelni savjetnik Dejan Vukšić. Na stranu kontroverzni kotorski advokat, Milatovićeva reakcija na izbor neznanca iz Tivta (ili iz Budve, svejedno)za vd direktora ANB pokazuje da sukob dvojice nekadašnjih ministara-apostola više nije personalna čegrst nego sve ozbiljnije političko udaljavanje.

Zanimljivo je, a čini se sve manje važno, da i tu dimenziju odnosa predsjednika i premijera bolje uočavaju sa nekih manje moćnih zapadnih adresa, nego u Kvinti. Moćna petorka, zatočena vlastitom površnošću i tvrdoglavim odbijanjem da prizna kako su još jednom katastrofalno pogriješili u odabiru partnera, i dalje misli da će stvar riješiti tako što će Miki i Jaki popušiti „lulu mira“. Kao da ništa nijesu naučili iz bezuspješnih pokušaja da Plenkovića umilostive glede poglavlja 31.

Sve teže je objasniti političko sljepilo Kvinte povodom dešavanja u Crnoj Gori. Samo toj ekipi ambasadora još nije jasno da ih prosrpske stranke vuku za nos, uvjeravajući ih da su za iskreno za ulazak Crne Gore u EU i ostanak u NATO. Neshvatljvo je da, recimo, ambasadorka SAD, koja je već šest godina ovdje, golim okom vidljivo razaranje društva i države prepoznaje kao ispunjavanje evropske agende i približavanje zapadnim vrijednostima?! I, da objasnim opasku da je sve to sada manje važno: stvari se, jednostavno, sve više počinju dešavati po unutrašnjoj logici i dinamici, a mimo neodrživih projekcija nekoga u Vašingtonu i Briselu.

Ali, ostavimo načas zapadne vrijednosti, više puta sam konstatovao da odavno niko nije manje zainteresovan za njih od ambasadora Kvinte. Pogledajmo problem iz ugla stabilnosti, do koje je toj strukturi ponajviše, ako ne i jedino, stalo. I zapitajmo se u čudu produženog trajanja: kako je moguće ne razumjeti koliko je opasno, umjesto suočavanja sa sopstvenim greškama i odgovornošću za neiskorišćen zicer na putu ka EU, prebacivati krivicu na Hrvatsku i polako praviti „antihrvatsku histeriju“? Da li je moguće ne vidjeti kako stranke pod kontrolom Beograda i Moskve, pošto su poentirale provociranjem Zagreba i zatvaranjem samo tri poglavlja umjesto deset, sada pokušavaju da politički profitiraju svaljujući krivicu na Hrvatsku, opasno udarajući po žicama starih predrasuda i omraza?

(Antena M)