Darko Šper je dugogodišnji novinar iz Vojvodine, ali je i društveno-angažovani građanin Srbije, koji ukazuje na sve rupe i propuste u sistemu koji izjeda ovo područje. Srbiju, naravno, drmaju konstantne krize, od protesta na ulicama do militantne napetosti na Kosovu. Tenzije sa ostalim zemljama kao što su Crna Gora i Bosna i Hercegovina su također na talasima toga. Naš sagovornik pak kaže da „nesposobna vlast u Srbiji ne umije da se nosi sa problemima u raznim sferama života, štaviše većinu njih i sama proizvodi“.

„U takvoj situaciji, populizam koji većina stranaka na vlasti sa sobom nosi više od trideset godina dolazi do punog izražaja – svakodnevno produkovanje unutrašniih i spoljnih neprijatelja u zemljama koje ste naveli. To ne znači da je vlast u Srbiji jedinstvena po tom pitanju, ali svakako prednjači. Nemojmo zaboraviti da u svojim redovima ima radikale i socijaliste koji su na ovim prostorima od devedesetih na ovamo upropastili sve čega su se dohvatili. Međutim, ono po čemu je Srbija jedinstvena je uloga Srpske pravoslavne crkve koja stoji uz vlast, proizvodi tenzije, miješa se u sva državna pitanja, iako je Srbija bar na papiru, koji se zove Ustav, sekularna država“, rekao je Darko Šper za Slobodnu Bosnu.

Relativno skoro smo mogli da čujemo od najviših zvaničnika Srbije da Vojvodinu nazovu sjevernom Srbijom. Šta Vi mislite o tome o takvoj sintagmi?

Vojvodinu su tako počeli da nazivaju svi koji ne žive u njoj ili joj ne žele ništa dobro. Neretko se i u vremenskoj prognozi na skoro svim televizijama može čuti takva formulacija. Riječ je o nipodaštavanju autonomije sjeverne pokrajine, prije bih rekao nepoznavanju njenih specifičnosti. Svaki normalan građanin Srbije trebalo bi da sa ponosom spominje Vojvodinu i Vojvođane. Da joj se obraća sa Vi. Život u Vojvodini i život u drugim dijelovima Srbije razlikuje se po mnogo čemu. Te razlike trebalo bi da budu prednost svih građana Srbije, ali na veliku žalost to nije slučaj. Život u Vojvodini je jako lijep. Ljudi su po svojoj prirodi dobri i otvoreni. Kao takve vole ih i poštuju u svim krajevima Jugoslavije, ali ponajmanje u Srbiji.

Srpska napredna stranka broji jedanaest godina vlasti. Kako biste opisali danas politički utjecaj Aleksandra Vučića u Srbiji? Kako se njegova politika reflektuje na odnose unutar zemlje i regiona?

Kao novinar nikada mu nisam posvećivao posebnu pažnju. Još u vrijeme kada je bio izvorni radikal pokazao je svoje jedino i pravo lice. Region bruji o njemu uglavnom zbog njegovih loših postupaka. Dok nam je njega neće biti sreće ni u Srbiji ni u regionu. Smeta mi što su ljudi u Srbiji opsjednuti njegovim likom i (ne)djelima – i oni koji to moraju ali i oni koji ga preziru ili se samo pretvaraju. Pravo lice pokazao je još kao ministar informisanja, kada je razorio nezavisnu medijsku scenu u Srbiji. Zato dosta o njemu.

Milorad Dodik je također značajna figura u cijelom tom „srpskom svetu“, a ako uzmemo u obzir da je pod sankcijama SAD, dok je s druge strane veliki obožavalac rada i djela Vladimira Putina, kako vidite njegovu ulogu u svemu ovome što se neprestano dešava na poltičkoj sceni?

Meni je Dodik ostao u sjećanju kao političar koji je tijesno sarađivao sa aktivistima Otpora u svrgavanju sa vlasti Slobodana Miloševića. Često je bio veoma koristan u to vrijeme. Ljudi su odlazili kod njega u Laktaše, a neke od aktivista, koji su bili prognani iz Srbije, sakrivao je u Banja Luci. Ta saradnja je nastavljena i nakon 5. oktobra 2000. Također, saradnja sa zvaničnicima SAD-a mu tada nije bila strana, štaviše. Volio je da se slika i sa Đinđićem, i sa Koštunicom, i sa Tadićem. Danas je negator svega za šta se ranije zalagao. Dakle, riječ je o političkom licemjeru, da ne iskoristim neku grublju riječ. Mislim da su njegovi vlažni snovi u vezi sa Putinom i potonje sankcije SAD-a početak Dodikovog političkog kraja. Najviše mi je žao Bosne i Bosanaca koji to sve moraju da trpe.

Ali Dodik je više puta izrazio podršku nezavisnosti Republike Srpske. Kako vidite perspektivu takvog scenarija i kako bi to moglo uticati na region?

Republika Srpska, kao vrlo čudna tvorevina, nikada neće dobiti nezavisnost. Potpuno sam siguran da je toga svjestan i Dodik, ali je baš zbog toga opsednut tom idejom. Moj utisak je da se ta tema pokreće ponajviše zbog kosovskog pitanja. Žao mi je što u njegovom entitetu, a posebno u Srbiji, nema glasnijih oponenata takvoj političkoj ideji. Malo je političara u Srbiji koji danas otvoreno govore o ratnim zločinima koji su u naše ime počinjeni na tim prostorima. Djeluje kao da opozicioni političari stoje u redu za zajedničku fotografiju sa Dodikom i osuđenim ratnim zločincima. Ukoliko nekim čudom dođe do nezavisnost R. Srpske to bi imalo nesagledive posljedice po čitav region i nikada se od toga ne bismo oporavili.

Rekli ste također u jednom intervjuu da je „fašizam najgora ideologija protiv koje se moramo boriti i uvek treba upozoravati na segmente u historiji kada je fašizam ostavio najmračnije tragove za sobom“. Međutim, šta se dešava ako se fašizam raširi i normalizuje, ukoliko imamo u vidu da zvanična Srbija nikada se nije obračunala sa svojom mračnom prošlošću iz devedesetih?

Od zvanične Srbije to ni ne očekujem. Frapantno mali broj ljudi danas je spreman da se suoči sa mračnom prošlošću devedesetih. Mnogima od nas taj period života nanio je rane koje i dalje peku. Možemo govoriti o investicijama, sportu, kulturi, turizmu, čemu god, ali – devedesete su ostavile najviše traga. I dalje su tu oko nas. Zato bi opozicioni političari trebali da glasno o tome govore. Rat nikome nije brat, jer kada zlo ispliva na površinu vidimo na sopstvenom primjeru kako to umije da bude razorno po društvo.

Po Beogradu, ali i drugim gradovima, vidimo murale ratnim zločincima, kao što je Ratko Mladić, i napise u kojima se traže novi ratovi. Kako je moguće da smo od antifašističkih pobjednika stigli do obožavanja osobe koja je odgovorna za počinjen genocid u Srebrenici?

Državna propaganda učinila je svoje. Psi su pušteni da okolo šetaju i truju nam klince koji se utrkuju ko će više grafita mržnje da nacrta, da kliču osuđenim ratnim zločincima. Dan kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici skoro se u našim medijima i ne pominje. Ni to im nije dovoljno pa se još i rugaju porodicama žrtava nezapamćenog ratnog zločina. Krajnje je vrijeme da se građanima Srbija jasno i glasno saopšti prava istina ratova na prostorima Jugoslavije, da se osude svi zločini koje je u naše ime neko činio, da se zločinci i njihovi podržavaoci uklone iz javnog prostora. Djeca u školama moraju o tome učiti, kao što smo nekada učili o NOB i borbi protiv fašizma.

Kako komentarišete ovo dizanje spomenika Dragoljubu Mihailoviću i otvaranje muzeja u Beogradu?

Velika je sramota da su Beograđani dozvolili da se najvećem zločincu sa ovih prostora podigne spomenik. Bešćašće vlasti i učesnika na otvaranju muzeja za mene je bilo očekivano. Nedavno su antifašisti veličanstveno obilježili Dan oslobođenja Novog Sada u Drugom svjetskom ratu i jasno poručili šta misle o četnicima. Dakle, može i tako. Smrt fašizmu!

Šta je potrebno da bi ljudi u Srbiji saznali i nedvosmisleno shvatili da su neki građani i građanke u Bosni morali da nose bijele marame samo zato što su nesrpskog porijekla, ili pak da saslušaju zašto su u Višegradu spaljivani ljudi zbog istog tog razloga?

Sve spomenuto. Da se mediji otvore za teme. Postoji niz dokumentarnih filmova i igranih filmova koji o tome govore, ali ih televizije sa nacionalnom pokrivenošću u Srbiji ne prikazuju jer bi se time srušila nacionalistička kula od karata i narativ koji propagira aktuelna vlast u Srbiji. Istina o Prijedoru i Višegradu je zbog medijske blokade dostupna manjem broju ljudi, iako je riječ o nezapamćenim zločinima koje je opet neko u naše ime počinio. Ponosan sam što je do 2016. godine bilo takvih medijskih sadržaja na Radio-televiziji Vojvodina. Promjenom uređivačke politike preko noći su trajno uklonjene sve emisije koje o tome govore.

Nacionalizam ukršten sa vjerskim fanatizmom je također izuzetno prisutan i danas u Srbiji i u Republici Srpskoj. Međutim, građani počinju takođe da nose simbole ruske armije i obilježja njihovog predsjednika. Pričali ste dosta o neofašističkim grupacijama, kakve one danas ulogu igraju u pogledu ruske agresije na Ukrajinu? Odakle se crpi toliki ponizni stav prema ruskoj državi?

Neka svi neonacisti odmah uzmu puške u ruke i pravac Rusija, pa da ih vidim da li su spremni da poginu za sumanute ideje najvećeg kasapina u 21. vijeku. Mene uopšte ne čudi takva popularnost Putina i Rusije na tlu koje je već dovoljnoi natopljeno krvlju iz ratova devedesetih. Stati uz agresora logičan je slijed događaja za građane zemlje u kojoj do suočavanja sa mračnom prošlošću zapravo nikada nije ni došlo. Umjesto stida i srama zbog sopstvenih zlodjela u Srbiji preovlađuje ponos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. I dok cijeli svijet stoji uz Ukrajinu mi se kao država ponovo svrstavamo na pogrešnu stranu. Sjetite se samo ružnih slika sa demonstracija neonacista u Beogradu sa početka rata u Ukrajini. Nadam se da će se neko u Srbiji, osim iskopavanja litijuma i izgradnje hidroelektrana, pobuniti i protiv toga.

Bili ste također potpisnik apela u kojem se traži sekularna država, ali, to više nije tajna reći, Srpska pravoslavna crkva ima važno i značajno mjesto u Srbiji već decenijama. Kako biste procijenili njenu ulogu u politici i društvu?

SPC vješto koristi popularnost kod građana da to valorizuje, najprije na finansijskom planu. Iako nikada nećemo saznati koliko vrijedi imovina SPC-a u Srbiji i regionu i koliko imaju deponovanih para na računima, savim sam siguran da su među najbogatijim privrednim društvima u nas. Država i građani su prije svega akcionari jedne takve korporacije, pa tek onda vjernici ove verske zajednice. Žao mi je što SPC dio novca nije investirala u društvo koje joj toliko vjeruje. Koliko su samo nekretnina i zemljišta dobili restitucijom. O državnim i drugim donacijama i da ne govorimo. Umjesto da dio prihoda vrate nastavljaju da se enormno bogate i šire svoj utjecaj. Ako se tome ne stane na put pretvorićemo se Iran, na koji smo odavno počeli da ličimo.

Zašto nema filmova „Teret“ i „Quo vadis, Aida“ na javnim servisima

Radim na RTV (Radio-televizija Vojvodina, prim. aut) i formalno sam urednik u centralnom DESK-u. Svjedočio sam od 2016. kako se sa programa skidaju emisija po emisija koja je bila okosnica te televizije. Mnogim autorima su se zahvalili na saradnji, neki su sami otišli zbog cenzure, mnoge teme su od tada zabranjene. Zaposleni u RTV postali su taoci loše uređivačke politike, dok je publika samo promijenila kanal na daljinskom upravljaču. Iako smo osakaćeni odlaskom vrhunskih profesionalaca smatram da je RTV i dalje u mogućnosti da bude javni servis. Trenutno ona to nije zbog političkih komesara koji se za sve pitaju. Naravno, posljedica svega je da nam se takva uređivačka politika obila o glavu jer je gledalaca u odnosu na 2016. desetostruko manje. Ako se uređivačka politika promijeni volio bih da već u prvim danima pustimo Aidu. Ali nisam siguran ni da li će nova zvanična politika to dopustiti.

Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške

(Nikola Krstić, Slobodna Bosna / Foto: Privatna arhiva)