Sudbina je još jednom pokazala zlokobni cinizam. U balkanskom kontekstu to uvijek nosi posebnu tragiku, a i razlog za paniku. U danu kad je crnogorska Skupština potvrdila da nije crnogorska, a ni skupština, napustila nas je Latinka, svjetionik liberalne misli i moralna vertikala progresivne Srbije.

Dva događaja iako nepovezana na specifičan način svjedoče sunovratu liberalne ideje odnosno porazu progresa kao nužne konstantne balkanskih društava. Drugačije rečeno, svjedočimo trijumfu nazadnosti i ponovnog vraćanja na poziciju civilizacijske margine na kojoj se vodi nemilosrdna borba, prije svega, protiv zdravog razuma. Povratak prošlosti je uvijek karta u jednom smjeru!

Ova ocjena posebnu težinu dobija kad se razumije suština onog što je uradila parlamentarna većina ili dubina posrtanja Vučićeve Srbije. Glasajući za pučistički Zakon, poslanici su pokazali nevjerovatnu posvećenost razaranju državnog bića i spremnost da se u tome ide do kraja. Poput Frankovih falangista ne biraju sredstva u obračunu sa posljednjim ostacima institucionalnog okvira na kojem počiva Crna Gora.

“Država se ruši iz temelja” u interpretaciji trenutne većine shvaćena je bukvalno. Uz to, ne zaostaju ni njihovi medijski sponzori koji relativizacijama anesteziraju letargičnu javnost. Ovo posljednje je i ključ uspjeha operacije kojoj se ne nazire kraj. Pitanje državnog uništenja i nacionalnog posrnuća usko je vezano za jednako nevjerovatnu posvećenost javnosti da isto ignoriše. Crvene granice djeluju kao fleke koje su izgubile čak i estetsku vrijednost.

Ruske ideje i njihove srpske replike svoju punu snagu dobijaju u Crnoj Gori. Manifestacija toga najbolje je viđena na Belvederu ili prije neki dan u Skupštini. Nazadnost kao imperativ, nužnost sa kojom se živi i destabilzacija koju “ideje i replike” postižu dostiže nivo umjetnosti – disciplina razaranja države.

Povratak prošlosti je uvijek karta u jednom smjeru!

Jednako tragično zvuče poruke međunarodnih zvaničnika koji put u nazadnost nagrađuju izolacijom. Kreatorima “ruskog sveta” i njene regionalne replike ništa više ne ide naruku nego formalna blokada evropskih integracija. Nijedna zvaničnik neće da prizna da su poraz liberalne ideje u Crnoj Gori, a to rušenje Ustava jeste, i fašizacija Srbije zapravo najveći fijasko Zapada. Veći i od pada Kabula ili kolapsa Iraka. Trenutna generacija zapadnih diplomata ne shvata da srpske replike ruske ideje primjenjene na region zahtijevaju bar jednaku rezolutnost kao onda kad je rušen Berlinski zid. U suprotnom, taj zid nazadnosti i ideja antizapadanjaštva uspostaviće sličan, ali puno čvršći.

Vraćajući se na domaće prilike i pitanje gdje je kraj, otvara se ključna dilema koja nudi odgovor na sve pomenute dileme. Koliko iskreno Crnogorci žele državu i koliko su istinski svjesni da nazadnost u kojoj se država topi može da vodi samo u njen nestanak.

Samorefleksija i unutrašnji odgovor na to pitanje u svakom njenom građaninu treba da odgonetne taj rebus i shodno tome postavi plan aktivnosti. Do tada je besmisleno tražiti krivce u partijama ili liderima. Krivac za nazadnost je svako od nas koji nijemo posmatra put u prošlost.

(Gradski.me)