Svega nekoliko dana od terorističkog napada na sjeveru Kosova bilo je potrebno da se zapadne diplomate vrate tradicionalnoj retorici povlađivanju Vučiću i njegovom režimu. Nesrećni događaji u Banjskoj, kako srpski mediji nazivaju upad paravojne formacije, trebalo je da bude alarm za buđenje i signal da je američka politika, sad i formalno, doživjela krah.

Umjesto toga, sudeći po posljednjim izjavama, prije svega američkih zvaničnika, nastavlja se sa ustupcima čak i kad to znači tolerisanje otvorenih činova agresije.Kratkovidost koja već sad u konceptualnom smislu nadilazi kobne greške iz Minhena i Minska. Siguran put u pretvaranje Balkana u novo ratište – konflikata više ne samo niskog intenziteta.

Paradigma posljednjeg čina agresije Srbije na Kosovo zlokobno podsjeća na onu primijenjenu na Ukrajini od strane ruskog režima. Paravojna grupa, naoružana zvaničnim kanalima, upada na sjever Kosova, ubija policajca i pokušava izazvati cikličnu reakciju. Sve to se dešava u jeku kampanje o ugroženosti Srba, ne samo na Kosovu.

Paralelno, zvanični Beograd strateški pozicionira regularne snage praveći front duž cijele granice. Identično ponašanje koje je i više nego dovoljan znak da se ne radi o takozvanim vježbama već o karakterističnom zauzimanju prostora za nove napade. Slične podatke je kasnije predočio kosovski premijer Kurti. Vučić sve čini da opravda i uvede region u aneksiju sjevernog dijela Kosova.

Ono što izaziva ogorčenje regionalne javnosti koja je zabrinuta za budućnost zapadnog dijela Balkana su upravo, najblaže rečeno, problematične reakcije koje dobijamo kao odgovor na nešto što prevazilazi dosadašnje modele destabilizacije. Relativizatorske izjave američkog ambasadora na Kosovu o tome kako je Radoičić oružje kupio u Tuzli, a njegovog kolege koji pozdravlja povlačenje trupa su samo kruna u procesu retuširanja Vučića u čovjeka mira.

Bilo je lako naslutiti kako će priznavanjem krivice Vučićev Kadirov zapravo stvoriti i alibi koji djelovi američke administracije naklonjeni Beogradu mogu prodati Vašingtonu.

Umjesto uvođenja sankcija i blokiranja sposobnosti režima da jača vojni potencijal – dešava se suprotno. Senzibiliše se, prije svega, zapadna javnost na nesposobnost Vučića da upravlja lokalnim ratnim poglavicama i abolira ih odgovornosti za njihova djelovanja. Iako je pitanje zdrave pameti da se uspostavi veza između pomenutih tačaka to se ne dešava, vjerovatno, iz razloga koji izlaze iz domena javne politike – cinično bi bilo reći i tajne. Posljedice ponovnog žmurenja otvorenih očiju mogu biti, ovog puta, kobne.

Od Kurtija se kani napraviti dječak koji ‘viče vuk’, a Vučiću se daje novi prostor da učvrsti mehanizme vlasti stvarajući fasadu spremnosti na dogovor. Međutim, ključna greška koju Zapad nije u stanju da prihvati jeste poruka koja se šalje Rusiji. Ležernost prema Vučiću je popuštanje njima a strateški ne postoji bolji i lakši način za pomjeranje linije fronta sa Ukrajine nego Balkan. U sljedećoj iteraciji neće biti potreban Radoičić i njemu slični da izazovu sukob, već će to puno uspješnije raditi neki novi Wagnerovci. Sve pod plaštom onog što Vučić promoviše a Zapad toleriše.

Konačno, ovakav Vučić svoju agresiju, podstaknut nesigurnom međunarodnom zajednicom, može samo da širi. Nakon militarizacije krize na Kosovu sljedeće su Bosna i Crna Gora. To je mehanizam koji niko nije spriječio više od 150 godina. Izraženo u dolarima, SAD su potrošile milijarde na saniranje postjugoslovenskog prostora, u jeku domaćih previranja, teško je pitanje hoće li dozvoliti da aranžmani njihovih diplomata isti scenario ponove.

(Portal Analitika, Foto: Gradski.me)