Stvar je jednostavna – onaj ko ne razumije Cetinje, ne može nikad razumjeti ni Crnu Goru. To je problem sa kojim se suočavaju svi koji su ikad pokušali da pokore ovu zemlju, od nekadašnjih osmanlijskih vojskovođa, do današnje kleronacionalističke Vlade i Srpske pravoslavne crkve. Onaj, pak, ko razumije Cetinje, mogao je u detalje da predvidi kako će izgledati 4. i 5. septembar 2021. godine, odmah nakon najava da će se ustoličenje Joanikija održati u Cetinjskom manastiru.
Nema velike misterije, građani Cetinja bi na isti način organizovali otpor čak i da nije došao ni jedan jedini prijatelj iz drugih crnogorskih gradova da im pomogne. Oni se rađaju sa sviješću da imaju „svetu dužnost“ da brane grad od svakog neprijatelja i da će, sve dok je Cetinje slobodno, Crna Gora biti vječna. I možete sa njima da raspravljate o svemu, političkim razlikama, umjetnosti, kafani, istoriji, nauci… Ali se sa Cetinjanima nikada nemojte raspravljati o tome šta su Cetinje i Crna Gora.
Dritan Abazović, Zdravko Krivokapić i Aleksa Bečić su uspjeli gotovo nemoguće – da kao potpredsjednik i predsjednik Vlade i predsjednik Skupštine kod građana Cetinja izazovu prezir do granice da više nikad, na funkciji ili bez nje, neće moći proći lijepim cetinjskim ulicama podignute glave. Neće ih niko dirati, cetinjski prezir i sprdnja su jači i ubojitiji od bilo kakvog udarca ili oružja, ali sramota koju će zbog toga osjećati pratiće ih do kraja života. Zato što ih je Cetinje prozrelo i prezrelo.
Plan je bio napraviti na Cetinju, povodom ustoličenja jednog popa, kleronacionalističko, četničko, orgijanje po crnogorskoj prijestonici sa nekoliko hiljada „zvanica“ oko Cetinjskog manastira, sa srpskim trobojkama, napjevavanjima o vraćanju Kosova i odama četničkim vođama.
Time se Cetinje željelo poniziti i baciti pod noge Beogradu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao simbolički čin pokoravanja i Cetinja i Crne Gore. Takođe, to je trebalo da bude „pokazna vježba“ za neko naredno vrijeme, u kome bi aktuelna kleronacionalistička Vlada pokušala u djelo da sprovede svoj zli naum izmještanja ili rušenja Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu i „vraćanja“ kapele koju su podigli Karađorđevići. Opet, kao simbol pokorene i ponižene Crne Gore.
To su ipak morali da otkažu, jer je otpor Cetinja bio toliko jak da je čak i opštinski odbor vladajuće URA stao u odbranu Cetinja, a protiv svog predsjednika Dritana Abazovića. Ipak, od ustoličenja u Cetinjskom manastiru, vlasništvu Prijestonice Cetinje, nije želio da odustane poslodavac kleronacionalističke Vlade, novoizabrani mitropolit Joanikije.
Paradoksalno, njega je formalno ustoličio novoizabrani patrijarh SPC Porfirije, koji ni sam nije ustoličen u Pećkoj patrijaršiji, jer nije dobio dozvolu kosovskog premijera Aljbina Kurtija. Dakle, patrijarh SPC je lagano odustao od sopstvenog ustoličenja u „srcu Srbije“, jer mu je Republika Kosovo zabranila, ali od ustoličenja svog kolege Joanikija na Cetinju nije htio da popusti ni za milimetar.
Da je bilo do vjere i hrišćinastva, jedan od njih dvojice bi rekao „Nema veze, dajte da to obavimo bilo gdje, može i livada, nije bitna svečarska ceremonija, bitna je naša misija“, onako kako bi im i Biblija preporučila. Ali SPC odavno nije vjerska i hrišćanska, već parapolitička organizacija.
Zato je odbrana Cetinja bila odbrana građanske Crne Gore i građanske svijesti od primitivne i agresivne navale kleronacionalističkih snaga koje je upregao Aleksandar Vučić u svrhu realizacije svoje monstruozne ideje „srpskog sveta“. Odbrana od vjere u popa, a ne u Boga, odbrana od klečanja i ljubljenja ruku, odbrana od lizanja kašika u doba pandemije, odbrana od premijerovih somnabulnih tvrdnji da se vjerom pomjeraju brda, odbrana, ako hoćete, nauke od nepismenosti, odbrana činjenica od laži, odbrana prava da budemo ono što želimo da budemo, a ne ono što nam govore, odbrana slobode.
Svi ulazi u Cetinje su bili zatvoreni barikadama. Na njima su pali SPC i Aleksandar Vučić kao produžene ruke svojih ruskih poslodavaca, pao je „srpski svet“, Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović, Aleksa Bečić, svi ministri i poslanici vladajuće većine.
Sramno i protivzakonito stavljanje državnih resursa na raspolaganje jednoj vjerskoj zajednici, od famoznog „Majbaha“ do vojnih helikoptera, sila policije i paravojnih jednica smještenih u manastiru, tone suzavca, šok bombe i gumeni meci nijesu uspjeli da ih spasu pada. Pali su pred hrabrošću i dostojanstvom žena, starica i staraca, mladića i zrelih ljudi, pred jedinstvom i odlučnošću da u Cetinje niko neće ući na regularan način. I neće se više dići nakon poniženja koje su doživjeli na Cetinju.
Prvi put u istoriji, vjerovatno i svijeta, ne samo Crne Gore, gledali smo dva popa, poglavara jedne crkve, koje istovaraju iz vojnog helikoptera države članice NATO saveza i uvode ih u manastir policajci naoružani do zuba, pokrivene pancir ćebetom i nekim krpama, dok ih na ulazu ne čekaju vjernici, već pripadnici kriminalnih klanova, navijači fudbalskih klubova iz Srbije, policajci stranih država. Zaista, vama je ono crkva i ceremonija? Više je ličilo na početak neke loše američke komedije.
Za vrijeme dok je NATO helikopter taksirao popove od Podgorice do Cetinja, nekih 40-ak kilometara, po naređenju Zdravka Krivokapića počeo je napad na potpuno mirne demonstrante na Dvorskom trgu. Monstruozna je laž je da je povod za reakciju policije bio Molotovljev koktel, kako su tvrdili Krivokapić, Abazović i „Vijesti“. Na demonstrante su prvi suzavci ispaljeni dok su pjevali himnu Crne Gore, u 05.55, prije svitanja, po mraku, a kako drugačije nego kukavički, kad napad naređuje Zdravko Krivokapić, čovjek koji je u vučićevskom stilu najavio da će na Cetinje doći bez obezbjeđenja.
I dok je se on, opet jeftino vučićevski, slikao u kabinetu kako gleda televiziju i „naređuje akcije“, po građanima Crne Gore na Cetinju su pljuštali gumeni meci i suzavci, do mjere da se ni u kasnim popodnevnim satima nije moglo normalno disati.
I nijesu krivi policajci, njihov je posao da slušaju naređenja pretpostavljenih, a policija nema demokratsko ustrojstvo. Krivi su oni koji su odlučili da, zarad hira dvojice popova i nakostriješenih sajber četnika koji prijete novim Srebrenicama, kompletan državni aparat dignu na noge i okrenu ga protiv sopstvenih građana.
A odlučili su Zdravko, Dritan, Aleksa, Sergej, Olivera, Andrija, Nebojša, Milan i ostali. Količina laži koje su ovi ljudi izgovorili u posljednjih 48 sati u pokušaju da opravdaju ovo što su učinili ne može se porediti ni sa čim, ali toliko pogubljeni u lažima da su sami sebe demantovali u rasponu od nekoliko minuta. Posebno sramno mjesto u svemu ovome imaju Vladini mediji i upokojeni NVO sektor. Svima će im neumoljivo suditi vrijeme pred nama, a nekima izvjesno i pravosudni organi.
Cetinje je opet prelomna tačka za Crnu Goru. Odavde možemo ili u vraćanje na noge nokautirane građanske države ili u svetosavsku džamahiriju, do nas je, a raskrsnica nam je na Belvederu.
Proteklog vikenda Crna Gora je rodila nove heroine i heroje, podržane od veterana antiratnog pokreta iz 90-ih, koji su nepokolebljivo još jednom sačuvali Cetinje i Crnu Goru od poniženja i građanskog rata, prkoseći svoj sili koju su kleronacionalisti podigli na njih. Bila je čast podijeliti sa njima barikadu i suzavce, sad i kad god zatreba.
STUPS: Eskalacija